James Earl Jones
12. rujna 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Dana 9. rujna preminuo je James Earl Jones, kazališni, filmski i televizijski glumac, omiljen zbog svojih uloga kao što su ona Mufase u „Kralju lavova”, Dartha Vadera u serijalu „Star Wars”, Jacka Jeffersona u filmu „Velika bijela nada”, Jamesa Greera u serijalu o Jacku Ryanu, ali i brojnim drugim ulogama.

Adele
3. rujna 2024.

Vrijeme čitanja: 6 minute 10 koncerata, najveća pop-up arena ikad i najduža setlista koju je Adele otpjevala. Riječi još uvijek nisu dovoljne, bilo je savršeno.

Intervju

Iz supkulture: GOTIKA – “Nema zabranjenih tema, um je otvoren za sve”

gothic
Vrijeme čitanja: 7 minute

Što je zajedničko mrežastim čarapama, lateksu i Shakespeareovom „Othellu”? Ili još bolje pitanje, što povezuje BDSM i Zagrebačku katedralu? Teško povezivo, ali sve ih majčinski baštini, i još mnoge druge naizgled nepovezive stvari – gothic supkultura. I tako još od sedamdesetih godina.

Iako se njezina afirmacija veže ponajprije uz stvaranje glazbene scene, ova supkultura obuhvaća mnoge oblike zabave – arhitekturu, glazbu, literaturu, likovnu umjetnost, filmove. Što je svima zajedničko? Antikonformizam, ekstravagancija, odmak od popularne kulture.

Moglo bi se reći da je to kultura zabranjenih tematika. Stoga, nije ni čudo što su njezini ljubitelji nerijetko diskriminirani, maltretirani ili ismijavani. Ali ponekad im se sviđa biti diskriminiran, kaže jedna pripadnica ove kulture, koja je vrlo aktivna u toj zajednici – moja sugovornica u seriji intervjua o supkulturama je Marija Marković.

Marija, možeš li mi reći ponešto o počecima gothic glazbe?

Ovo će potrajati, sam si kriv. 🙂

Pjesmica Friday I’m In Love, koju petkom pjevušite uz radio, djelo je crnokosih čupavih pionira stila, benda The Cure. Gothic rock je temeljni podžanr, koji je postepeno nastao uslijed raskola londonskih punkera sedamdesetih. Dio punkera odlučio je da želi malo romantičniju verziju divljaštva. Jedni od važnijih predstavnika glazbenog žanra su Bauhaus, The Sisters of Mercy, Christian Death, Clan of Xymox, Lacrimosa, London After Midnight – jednako opskurnih imena, zvuka i tematike kao i The Cure.

Najopćenitije karakteristike su masna distorzija gitare, bas koji ravnopravno gazi s njim, klavijature u zadovoljavajućem kontrastu s distorzijom. Koprena atmosfere. Ozbiljni, gotovo zapovjedni muški vokali. Prvom goth pjesmom se tradicionalno smatra Bauhausova Bela Lugosi’s Dead, iako, iskreno, meni osobno ta pjesma i nije nešto. Bela Lugosi je bio glumac koji je po mišljenju mnogih najbolje odglumio grofa Draculu. Sam glumac se zaljubio u svoju ulogu vampira te je i u stvarnom životu spavao u lijesu, a potkraj života je prolupao i umro pod poprilično nerazjašnjenim okolnostima. Normalno da je čovjek zaslužio pjesmu.

Ono što je izvrsno kod tekstova gothic bendova je paleta tema. Romantika, misticizam, nihilizam, mitologija, fantastika, seks, smrt, mračna strana povijesti, mračna strana svega. Možda je baš to ono zbog čega vam većina ove glazbe nije pred nosom, ali jednom kad zaronite, nema više natrag. Gothic rock nije jedini podžanr. Rascvjetao se u mnogo njih, tako imamo i deathrock, coldwave, darkwave, industrial, neofolk, i meni osobno najdraži, gothic metal.

Paradise Lost  je sa svojim albumom „Gothic” nedvosmisleno prezentirao nove lijepe značajke u metalu, kao što su već spomenuti elementi i sopranski ženski vokali koji su dodali lijep kontrast i istaknuli dublje muške vokale. Taj je album bio miks dooma, deatha i gothica te još uvijek nije bio punokrvni predstavnik žanra. Međutim, to je pošlo za rukom samozatajnoj norveškoj ekipi pod nazivom Theatre of Tragedy. Ovdje su sopranski vokali dobili puno veću ulogu, muški vokali su postali još opasniji i dublji, distorzije gitare masnije, manje heavy i oštre, tako da cijeli zvuk zajedno diše u savršenoj harmoniji. Klavijature pak, te poneka violina, u ovom su bendu našle savršenu mjeru – taman onoliko da se divite tim melodijama, da vas besramno teleportiraju na prijestolje viktorijanskog dvorca, a ipak nisu toliko nabrijane da ćete reći „Što se ovaj klavijaturist kurči!”.

Bend zaista zna stvoriti unikatnu atmosferu na izdanju, a to se najbolje osjeća na albumima „Velvet Darkness They Fear” i „Aegis”. Hoćete Hamleta? Vampire? Okultizam? Vrtove ruža? Norveške mitove? Theatre of Tragedy ima to sve. No jedna stvar mu je ipak nedostajala, čini se, a to je dobar marketing. Da su ga imali ne biste od mene prvi put čuli za njih.

A dobar marketing je imao kultni Type O Negative, koji je jednako legitiman predstavnik gothic metala iako čak nije “čisti”. Zašto? Zbog toga što je bend stvorio takav zvuk da se osjećate progutano kad ga upalite. Dok u Theatreau dišete, ovdje se gušite. I oboje je jednako dobro! Najprepoznatljivija masna distorzija, okrutne bas linije, karakteristično spor bubanj, hladne i catchy klavijaturske dionice. Sve to okrunjeno basovskim, golemim vokalom frontmena Petera Steelea. Njegova pojava također je pridonijela uvjerljivosti ovog benda. Mislim da je sve više kul kad to prezentira dvometarski tip duge crne kose, ali pogledajte! Bloody Kisses, October Rust, Slow, Deep And Hard zaista su dobro mjesto za psihički boravak.

I TON je obrađivao tematiku ljubavi, vampira, tuge i ludila, no i politike, aktualnih događaja u svijetu, čime se uspio puno više približiti darkerskoj publici, nego Theatre i na to sam mislila kad sam rekla da je imao dobar marketing. Njegovi tekstovi su potpuno goli. Obiluju crnim humorom, čak i ponekom psovkom upućenoj nekoj bivšoj dami, koja je nekom članu benda slomila srce. Mislim da me baš taj bend naučio da ti može biti dobro čak i kad si loše, ako samo dodaš malo humora.

Gothic zaista ima mnogo frakcija, i od metal bendova vrijedi spomenuti još The 60 Eyes, Poisonblack, Charon, Beseech, The Sins Of Thy Beloved, Tiamat, i HIM, koji je bio jedan od najvećih kanala u glazbeni gothic svijet.

Kakva je situacija u Hrvatskoj? Što kriju klubovi u koje su roditelji upirali prstom govoreći „Ne idi tamo”?

Budući da je Hrvatska relativno konzervativna zemlja, ekipa odjevena poput Matrix trilogije i dan-danas izaziva negodovanje, možete misliti kako je bilo kasnih devedesetih. Ali otpor društva zapravo još više osnažuje ovu kulturu. Kako kaže Lebanon Hanover, jedan od mojih omiljenih bendova – My desolation will be my trademark, I’ll always remain alien.

U Hrvatskoj su se istakli bendovi poput Phantasmagorie, koji je čak i danas aktivan, Ashes You Leave, Frivolous Stir i neizostavni Embrio, moji sugrađani. Žao mi je ako nekog nisam spomenula. Embrio je odmah zablistao (to jest zacrnio) svojim gohtic metal izričajem, čije su sve stavke bile izvrsne, od baršunastog muškog vokala do odličnih gitarskih solaža, klavijatura, tekstova kojih se ne bi posramio ni Edgar Allan Poe. Nažalost, uzlaznu karijeru benda poremetila je tragična smrt glavnog vokala i masterminda Branimira Vugdelije 2007. godine. O tome koliko je Embrio (bio) značajan svjedoče činjenice da se dan-danas slušaju diljem Hrvatske, ali i šire, Embrijevi albumi „Gabriel’s Grief” i „To My Beloved”. Redovito cijepaju u lokalnim kafićima, a o Braninom životu i smrti snimljen je i nezavisni dokumentarni film 2018. godine, „In Loving Memory of Branimir Vugdelija”.

Ali što se mene tiče bolje i od same glazbe, bitniji i od same umjetnosti Embria njegov je utjecaj na današnje sinjske bendove i alternativnu scenu općenito.

Nekadašnji klavijaturist i back vokal, kasnije glavni vokal, Petar Radović nastavio je nakon gašenja benda raditi na svom gothic metal projektu, koji je s vremenom prerastao u bend Obsidian. Ako volite Rammstein, Depeche Mode ili Type O Negative, svidio bi vam se i Obsidian. Bend je prepoznatljiv po masnom zvuku, elektronskim elementima i dubokom vokalu Petra, koji se može čuti u još jednom sinjskom gothic bendu. The Countess smo 2017. osnovali Bruno Delonga, Marko Bešlić i ja. S vremenom je promijenio dosta članova (velika firma, puno radnika) ali nas troje smo tu otpočetka, a ima neke tri godine kako su nam se pridružili Petar i Martin Botica. Posljednji je došao Duje Maleš na mjesto bubnjara, a Petar koji je dotad bio bubnjar uhvatio je drugu gitaru i mikrofon.

Uh, to se čini komplicirano za pratiti! Znači svatko radi više poslova!

Da, svi oni sviraju više instrumenata, još sam ja tu kao glavni vokal i tekstopisac najslabija karika. Iako o svemu zajedno odlučujemo, glavni čovjek benda definitivno je Bruno Delonga, koji rukovodi još bendovima Radagast, Kosir i svira u Obsidianu, a ima i vlastiti solo projekt Javor Trnovit, koji je objavio digitalni album „Javorije”. Također, osnivač je metal festivala Nebesa Fest, prvi put održanog ljetos. Znači, mi smo mala, ali poprilično povezana i stabilna zajednica. Svatko ima uz glazbu i neku drugu strast koja doprinosi umjetničkom izričaju. Recimo, Petar je profesionalni slikar, Marko glumi u kazalištu, ja se rekreativno bavim pisanjem i crtkaranjem, i tako. Također svi igramo pikado uz oceane pive, što isto pridonosi umjetničkom izričaju.

S obzirom na to da Obsidian i The Countess dijele pola članova, kako se dogovarate oko autorstva? Što su glavne razlike dvaju bendova?

Pa vrlo jednostavno zbog toga što se zvuk jednog i drugog benda poprilično razlikuju. The Countess više naginje nekom srednjovjekovnom štihu, aranžmanski je isto manje moderan nego Obsidian, temama više eskapistički. Uzori su nam recimo Candlemass i Theatre of Tragedy, koji to Obsidianu nisu. Osim toga, veliku većinu Obsidianovih pjesama Petar je napravio potpuno sam, mimo ičeg što je TC radio.

Kakav je stav zajednice prema ženi u bendu? Jesi li zbog toga kad imala problema, ili ste pak u prednosti?

Pa kako kad. U početku benda su ljudi bili malo iznenađeni, jer sam prva cura koja je u ovom dijelu zemlje lead vokal nekog autorskog metala. Bilo je nekih negativnih iskustava, ali bitnije je tko govori, nego što govori. Ako kritika nije konstruktivna ili je upućena meni samo zato što sam žensko, pomislim „Svak se češe di ga svrbi”. Općenito je stav zajednice pozitivan i stekli smo dosta prijatelja, volimo Sinj, volimo kulturno i tradicijsko naslijeđe našeg grada (gitara, motika i seljačka gotika), nema što netko biti negativno nastrojen. A i preseksi smo. 🙂

gothic
Foto: Amethyst, Izvor: Facebook.comthecountessband

Osim druge glazbe, što je još vašim bendovima inspiracija?

Svi volimo filmove „The Crow”, „LOTR” trilogija, „Intervju s vampirom”, „Bram Stoker’s Dracula”, to je neka opća kultura. Literatura iz opusa Dostojevskog, H.P. Lovecrafta, Edgara Allana Poea, dobri stripovi, horori, „World of Warcraft”. Raznorazni slikari kao Zdislaw Beksinski, Luis Royo, Frank Frazetta, prirodne i povijesne znamenitosti, sve je to svojevrsna inspiracija. Fotografije Ivane Vladović i rukotvorine Magdalene Modrić, e to ćete tek otkriti! Umjetnost i jedne i druge će se moći vidjeti na nadolazećem albumu The Countessa, pod imenom „Sacramental”.

Kada se spominje gotička subkultura, mnoge automatski asocira na groblje. Je li to stereotip ili zaista imaju neku mističnost?

Groblja simbolično predstavljaju nešto što u većini populacije izaziva negativne emocije i asocira na strah od smrti, a rekla sam već da je ova kultura nešto što vidi ljepotu i u takvim stvarima, pogotovo u stvarima koje, društveno uvjetovano, izazivaju jezu. Postoje neki darkeri koji posjećuju groblja turistički, ali to nije iz nekakvog vandalizma ni svetogrđa, nego čisto iz nekakvog estetskog zadovoljstva.

gothic
Foto: Tino Matić photography, Izvor: Facebook.com/tinomaticphotography

Kako se uklapaš u okolinu koja ne dijeli tvoj način razmišljanja? Općenito, kakve ljude voliš, a kakvi ti ne odgovaraju?

Okolini koja ne dijeli moj način razmišljanja takvo razmišljanje ne namećem, nego se radije držim društva koje me razumije. Ne moram nužno biti među darkerima, ali mi je važno da ekipa prihvaća svakakve teme za razgovor, ponajviše priče o glazbi, knjigama, umjetnosti, grozni humor i slično. Izbjegavam ljude koji pričaju isključivo o preživljavanju, kao recimo plaćama, koliko čiji auto troši, koje pločice je zakeljio u wc on, a koje susjed, i tako…

Da možeš promijeniti svijet u skladu s osobnim stavovima, koje bi promjene učinila?

Osnovala bih grad-državu na Kuli Čačvini, gdje bi se po cijele dane sviralo, crtalo i slušalo Sisters of Mercy, a živjelo od poljoprivrede. Šalim se, jednostavno bih onemogućila ljudima da postaju slavni bez ikakvog stvaralaštva, to bi za početak bilo dovoljno.

I kao zaključak – zašto smatraš gothic najboljim, i što želiš poručiti nekom koga ovaj stil života i glazbe zanima, odakle da počne?

Mora biti najbolji kad se u njemu međusobno prožimaju i inspiriraju glazba i slikarstvo i literatura i arhitektura i mitologija. Nema zabranjenih tema, um je otvoren za sve. Poručila bih – čitaj, slušaj i stvaraj bez srama. Passion before fashion. Stigneš se poslije umačkarati.



Više o supkulturama:

Uvod u supkulture

Iz supkulture: EMO


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

Be social

Komentari