Izvještaj – Goran Bare & Majke (Tvornica kulture): Budi ponosan na Baretov način
Što napisati o Goranu Baretu i Majkama, a da nije već rečeno? Godišnje hodočašćenje na njegov koncert u Tvornici postala je obavezna postaja za svakog rokera koji drži do sebe. Još kada nas sve oslovi s braćo i sestre, osjećaj rokerskog hodočašća samo se pojačava.
I Bare se počeo pitati što to ima u pjesmi Budi ponosan da je iznova i iznova želimo čuti onim istim žarom kao da je po prvi puta slušamo uživo. “Je li to ritam ili gitara ili nešto treće?”, pitao je publiku. Iskren kakav jest, priznaje da je njemu već dosadilo izvoditi je. No bez obzira na to, ponovno izvlači iz sebe svaki atom da, ako ništa drugo, bar naizgled zvuči kao da i sam vjeruje u to što pjeva. Pa valjda je to to. Bez obzira na to što se trenuci poput Unplugged u Tvornici ili pak pivska flaša razbijena o glavu više neće ponoviti, uvijek ćemo htjeti ići po baš tu dozu Baretovog rock bluesa.
Neuobičajeno razgovorljivi i pomalo ratoborni Bare sinoć je u Velikom pogonu Tvornice kulture polurazgovijetno, na sebi svojstven način predstavljao pjesme, pričao anegdote, psovao politiku i vlast, proklinjao onoga tko se odmah našao prigovarati njegovim, na trenutke predugim pričama. Iako se njegovi monolozi ponekad čine suvišni, on nikad nije bio persona stavljena na pozornicu samo da reproducira pjesme i ništa više. Bare je prije svega čovjek od krvi i mesa i imidž njemu ne znači baš ništa. Autentičnost i individualnost se cijeni prije svega. Ta izmučena kreatura, izgubljena duša (svi smo mi ponekad izgubljeni, no kod njega kao da je to način života) na kraju svega uvijek iznova pruža beskompromisnu svirku. Naravno, velike zasluge ovdje idu samom bendu. Kada se Bare pogubi u svojim monolozima, oni spašavaju stvar.
Eskapizam ili nužnost
U svakom slučaju, i sam Bare indirektno priznaje da bi radije čuo iskrene zvižduke i negodovanje, nego prijetvorno ili automatizirano pljeskanje i bodrenje. Na kraju krajeva, on je svjestan da bez te iste publike ne bi bio tu gdje jest. I osjećaj je obostrani. Disfunkcionalan kakav jest, on je naš antijunak jer tko još treba junake, ili ćeš se sam spasiti ili biti vlastita propast. Za držanje glave iznad površine vode uvijek postoji glazba, je li to eskapizam ili nužnost, birajte sami.
Setlista se sastojala od provjerenog opusa – od uvodne Grešnik, Fantastična vatra, Mršavi pas, Teške boje, već spomenute neizostavne Budi ponosan, Mene ne zanima i dr. Na baladama Vrijeme je da se krene i Odvedi me glavnu riječ, kao i uvijek, preuzela je publika. Ja (ni)sam budućnost Bare je samokritički najavio uz napomenu kako je jedino što je bitno i što možemo kontrolirati sadašnji trenutak. Ako bi se trebao izdvojiti highlight koncerta, bio bi to Baretov blues, izmučeni i autentični, kakav mu i priliči, kojem je jedina mana da žeđa za još dužom instrumentalnom improvizacijom. Koncert su priveli kraju s dvije nove pjesme izvedene na bisu – Skarabej (ako sam dobro čula) i mračna Ljubav krvari, od kojih ova potonja ima više potencijala.
Možda jučerašnji koncert nije bio iz sve snage, ali nešto je ipak bilo u zraku. A to nešto zove se izvorni nepatvoreni rock’n’roll. Stoga će uvijek biti ljudi koji će pohoditi koncerte Gorana Bareta & Majki.
