Izvještaj – Calexico u Rijeci: Traženje daha i mirisi Meksika
Nedavno sam za portal napisao recenziju vezanu uz nastavak filma Sicario. Meksičko-američki odnosi, karteli, droga, otmice i ubojstva. Strašna, krvava strana problematičnih susjeda uz samu granicu prikazuje i jedne i druge kao ljude željne moći koji se ne mogu suočiti s problemima osim krvoprolićem. Grad Tucson, u Arizoni, nalazi se stotinjak kilometara od te „ravne crte“ koja dijeli više tužnih nego sretnih sudbina.
Prvotno su ga naseljavali Indijanci, a kroz povijest tu su bili nezaobilazni Španjolci pa su grad preuzeli Meksikanci, da bi od 19. stoljeća pripao Amerikancima, uz sav prethodni historijski duh bivših žitelja. Turbulentna povijest, miješanje mentaliteta, kultura – sve je to utjecalo na stanovništvo koje je odraslo u vrelom području podno velebne planine Santa Catalina.
Kada je 1996. osnovan Calexico – tu se referiram na bend, a ne na istoimeni grad u Kaliforniji – sudbina je očito bila takva da sve što je ikad prošlo kroz povijest Tucsona bude utkanu u dušu samog benda. Uz nezaobilazni američki rock, uzelo se ponešto tradicionalnih instrumenata, eksperimentiralo, igralo na kartu međužanrovskih varijacija, ali uz sav glazbeni dio, bitnu ulogu odigrala je južnjačka zaigranost osnivača Joeya Burnsa i Johna Convertina, koji su uz još pet preostalih članova u Rijeci, na prostoru Ex Port Delte, zakoračili na pozornicu tik do mora.
Žute i crvene nijanse
I nije to samo obična igra riječima. S pozornice su doslovno mogli skočiti pokraj Titovog ruzinavog Galeba, preplivati do Molo Longa, baciti panoramski pogled na propalu riječku industriju te možda ispjevati neku baladu koja će istinski dočarati duh grada. Njihov talent iskazuje se baš u toj crti koja im nudi mogućnost opisivanja i donošenja svoga rodnog mjesta u svaki kutak svijeta.
Točno u 22 sata počeli su nas „peglati“ s novim albumom „The Thread that Keeps Us“ i pjesmom End Of The World With You, s kojom su bliže jednim drugim alt-rock velikanima, Wilcom. S jako puno zainteresiranih Riječanki i Riječana uletjeli smo u ritmove koji nisu česti posjetitelji ovih krajeva. Uz temperaturu koja kao da je došla izravno iz Arizone s bendom, lagani uvod u koncert bio je samo vrh ledene sante koja predstavlja Calexico. Jer bend nisu samo dva glavna člana – vokal i bubnjar – već se čini da su trubači, basist, gitarist i klavijaturist sasvim ravnopravni originalnoj postavi.
Svaki je u točno sat i četrdeset i pet minuta dobio svoju dionicu s kojom je očarao jedan dio publike, pokrenuo na ples, izmamio osmijehe, ali i unio kulturološku raznolikost pa se tako pjesma do pjesme nije pretapala iz jedne u drugu, već se osjetilo zrno iznenađenja i toliko željeno izbjegavanje monotonosti i odrađivanja posla.
Calexicov “me gusta tocar guitarra” fragment
Pjevač Burns njeguje mariachi stil, što odijevanja, što zbog sviranja akustične gitare koju je imao ponešto više podignutu, a u cijeloj kolekciji instrumenata koji su se čuli, zvuk je kristalno jasno dočarao dio identiteta svakog člana benda. Bilo da se to odnosi na gitarista Jairoa Zavalu koji na trenutak odaje počast Santani, a u drugom već traži što jaču reakciju publike i poziva nas na ples. Igra između gitare i publike, iako se čini dosta klišejast način komunikacije, u Rijeci je zvučala sasvim prirodno.
Calexico je toliko prirodan bend da vam se sve čini apsolutno iskreno te su im i klasični pozdravi odisali veseljem što se nalaze na riječkim dokovima. Razgovorljivi Burns često je prepuštao mikrofon ostalim članovima, a pjesme sa španjolskog govornog područja nisu izostale (Cumbia de donde, Flores y Tamales…). Isto tako, visoka multikulturalna razina dobivena je s portugalskim gostom koji je svoj dio odradio na bisu.
Neizbježne asocijacije varirale su od Netflixove serije Narcos do Manu Chaoa (izveli su obradu Desaparecido), a sparnu ljetnu večer povremeni „blicevi s visina“ činili su još uzbudljivijom. Očito se u Rijeci ostvarilo ono što osobno mogu reći da je bilo vidljivo u Terraneovsko posljednje ljeto 2013. godine gospodnje, a po prijateljskim iskustvima i u Tvornici kulture prije dvije godine. Dominacija na festivalu, zatim u zagušljivo-zatvorenom prostoru zagrebačkog kluba pa solo nastup na otvorenom u gradu koji ne bilježi više od sto pedeset tisuća ljudi.
Jasan smjer
Svaki od prethodnih nastupa natjerao je povratak mnogih baš na još jednu dozu glazbe ujedinjene u nekoliko žanrovskih ladica. One su ovdje neizbježne jer isto tako dočaravaju da je Calexico spreman kročiti u različitim smjerovima, a opet sve održavati na visokoj i zanimljivoj kvalitativnoj razini. Distune Promotion kao organizatori mogu biti ponosni jer veliki broj publike pokazatelj je i njima da posjetitelji koji baš ovo ljeto provode u ne tako poželjnoj turističkoj destinaciji, imaju što čuti i vidjeti. Plus je svakako da se istančano pazi koga se dovodi, ali i da se ne zaglibi u istosmjernosti, već se kreće na onaj dio s početka – različitost i uživanje u onome što nam gosti s druge strane svijeta mogu prezentirati.
Bila bi šteta ne spomenuti domaći My Buddy Moose, koji su nastupili kao predgrupa, a u mnogočemu zaslužuju baš ovakva svijetla pozornice. No, kod nas je situacija takva da za prepoznavanje dobrih bendova treba previše vremena, a MBM svoj repertoar crpe iz četiri vrhunska albuma. Dovoljno je uživo čuti pjesmu After The Feeling Is Gone i razumjet ćete da takav osjećaj ne dolazi kao nakupina iskustva iz jedne okoline, već kao vječno traganje za drugim, nepoznatim i dalekim. Do ponovnog slušanja jednih i drugih, prigušenih crveno-žutih nijansi, meksičkih vjenčanja, sjetnih, nostalgičnih i veselih trenutaka, širom otvorenih očiju uživali smo i gledali kako jug susreće sjever.
