Izvještaj – Courtney Barnett (Tvornica kulture): No bullshit
Voljela bih da sa samo dvije riječi mogu reći sve o sinoćnjem koncertu Courtney Barnett. Jednostavno, no bullshit. No excrement, no diarrhea, no bloody arrogance. Konačno pred nama i to točno na vrijeme, prava svjetska rock zvijezda. Bez gluposti, bez pretvaranja, bez hvalisanja, bez lažnih skromnosti, napokon nešto vrijedno, neprijetvorno i danas utjecajno.
Slušati Courtney doma ima svoje čari, ali čini mi se da je jedini način da je zapravo doživite taj da ju gledate kako se raduje svakoj od svojih gitara prije nego nas pomete strujom. Ta mješavina radosti i destrukcije za mene će uvijek biti slika rock glazbe koju živu svaki dan netko sahranjuje. Vrijeme u kojem živimo odustalo je od velikih pobuna, ali ako si dopustimo vjerovati da vrijeme nije tako linearno kao što nam se čini, vidjet ćemo da je Courtney Barnett ono o čemu je Joan Jett sanjala kad je bila mala.
Marvellous Mary May
Iako je Mary May bila dosta daleko od onoga što bih, kada bih o tome mogla odlučivati, ja odabrala za predgrupu Courtney Barnett, i jučer je pokazala da press napisi o njoj ne lažu i ne pretjeruju. Bio je to po mnogočemu uzoran nastup, ali ne i jedan od onih koji bi potpuno zaokupirali vašu pažnju. Dok je Courtney sa svojom working-class-hero senzualnošću i umijećem cinizma privlačna na sve načine na koje to osoba može biti te je i više nego sposobna zapaliti stadion, Mary May bi najradije slušala u starom Bacchusu.
Obje imaju taj diskretni šarm djevojke iz susjedstva, ali Courtney je rebel grrrl, a Mary njezin kontrapunkt. Samo jedna od njih bila bi uvjerljiva u mjuziklu ili animiranom filmu. Samo jednu bih slušala u zadimljenom mjestu bez prozora, plivajući kroz neki napeti razgovor dok se grupa glazbenika dva stola dalje od mene igra svojim muzičkim vještinama. Nema sumnje da bi zastala usred rečenice kad bi Mary May pustila glas. Ona bi bila potpuno nedirnuta žamorom u prostoriji. Dlanovima bi oblikovala zvukove oko sebe kao kakva moderna druidica i neizmjerno uživala u osluškivanju svega što zračne struje umiju. Tako si ja to barem zamišljam.
Pjesme koje pjeva su autorske, ali imaju tu prividnu patinu platinastih klasika koja je dvosjekli mač. S jedne strane zvuči kao dobar izvozni proizvod, a s druge se udaljava od dijela publike kojemu su draže pjesme na materinjem jeziku i bojanje preko crte. Bila bih iskreno iznenađena da Mary May ostane tek lokalni fenomen. Preporučujem da je čujete uživo dok još istražuje vlastite mogućnosti i dosege, jer se cijela priča ubrzano razvija. Iako tehnički zna što radi, dobro će joj doći još jedna koncertna sezona u nogama. Kad se sve zbroji i oduzme, na razini doživljaja za mene ne bi bilo nikakve razlike između jučerašnjeg koncerta i nekog drugog na kojem bi isti bend svirao obrade.
Commiserative Courtney Barnett
Courtney je na drugoj strani nekog drugog spektra. Njezine su autorske pjesme za indie manijake već klasici. Da je tako, dokazala je publika, i to jedna od boljih koje su se ikad skupile u Tvornici. Koncert je mogao trajati i puno duže, ona bi to izdržala. Još da je bio petak možda nitko od nas ne bi ni otišao doma. Bilo je nešto prirodno u cijelom događaju još od prve pjesme (Hopefulessness). Svaka sljedeća pjesma bila je nečija najdraža pjesma, singl koji svi znamo ili izvrsno tempirano ubrzanje. Bis je u tom kontekstu (Let It Go, Kim’s Caravan) bio nešto pitomiji, ali uzorak je to koji nam je već poznat s njezinih albuma. Kada bih morala izdvojiti neke pjesme, bile bi to I’m Not Your Mother, I’m Not Your Bitch, Depreston i Charity.
Prva, jer je baš žestoki grrrl riot i kanalizira njezinu unutarnju Kim Deal. Druga zbog onog spontanog pljeska koji je krenuo u publici na kraju. Treća, jer je to ona pjesma koju sam ja čekala. (Bilo bi mi jako drago da oni koji će čitati članak, a bili su na koncertu, podjele svoju.) “Subservient” je češće nego što bi htjela moja riječ dana. Da ne spominjem kako reagiram na to kad mi ljudi predlože da meditiram. Ironija je sve što drži neke od nas na životu. Smisao za humor je definitivno Courtneyin veliki adut, ali njezin nastup nije stand-up. Kao što sam već rekla, to je čista svirka, no bullshit. S njom sviraju Bones Sloane (bas) i Dave Mudie (bubnjevi).
Oni ne strše, niti pojavom, niti muzički. Simpatični su, točni i čine idealnu pratnju za glazbenicu koja tako vješto skače iz modusa u modus. Ona je prepoznata kao kantautorica, ali svoditi je na indie onako kako ga danas shvaćamo je podrivanje njezinog potencijala. Nema kod nje izlizanih gitarskih tonova, mumblecorea ili paraliziranog teen angsta. Pjesme, baš kao i ona, imaju kičmu. Imati priliku gledati glazbenike poput nje je vrlo inspirativno. Ne bih se čudila da danas netko uzme gitaru u ruke samo zato što je jučer bio na koncertu Courtney Barnett. Ako nitko drugi, budem ja.