Izvještaj: Good Vibrations izmiksao sve podžanrove rocka

Jučerašnji Good Vibrations (S03E18)  ugostio je četiri benda najrazličitijih glazbenih pravaca. Tako smo u više od tri sata svirke mogli slušati sve od hardcorea preko rocka pa do ska i punka, a imali smo prilike čuti i vjerojatno najmlađi glazbeni žanr na svijetu – kvartcore. Iako se ispočetka činilo kako će publiku sačinjavati svega onih tridesetak ljudi koju su bili na prvom bendu, broj publike je nakon završetka prvog nastupa naglo porastao, a na kraju je brojala možda i više od stotinu ljudi. Kao i uvijek, Vintage Industrial Bar priredio je odlične uvjete za bendove tako da se nitko, niti iz bendova niti iz publike, nije mogao požaliti na ozvučenje. Prvi su na pozornicu nešto poslije devet sati izašli Donkey Hot.

Donkey Hot su peteročlani bend iz Zaprešića, a uz standardni bubanj, bass i dvije gitare pridružuje im se i saksofon. U više navrata naglasili su da sviraju kvartcore. što ponosno ističu i u većini pjesma, od kojih neke nose naziv Moj Kvart ili Kvartcore. Donkey Hot bend su koji karakterizira puno naglih promjena ritma i tempa pa ih je stoga ponekada bilo teško za pratiti, a u postizanju dinamike na stejdžu pomogli su im bubnjar i gitarist koji su se čak dva puta na nekoliko pjesama zamijenili za instrumente, pokazavši tako vještinu i poznavanje oba. Najveća zamjerka Donkey Hota je taj nesretni saksofon. Iako saksofonist u većini pjesama pjeva back vokale, njegove glasovne dionice rijetko prelaze ‘Ou – Ou’ ili jedan stih. Osim toga, svoj instrument koristi tek na dvije pjesme, a obje smatram kao najbolje što su jučer pokazali. Pred Donkey Hotom izgleda da je izbor – izbaciti saksofon ili ga više angažirati u bendu. Ja se definitivno zalažem za ovu drugu soluciju. Nakon svega što sam jučer čuo mogu reći da su nas jučer u Vintageu Donkey Hot prije svega zabavili, a nesupjelo pozivanje publike na suradnju ovaj ću put staviti publici na dušu, iako smatram da bi s time ubuduće trebali malo pripaziti.

Nakon Donkey Hota bio je red za So Untouchable. So Untouchable je bend iz Zagreba, a svi osim bubnjara zajedno sviraju od 2013. godine. Nakon prvog EP-a “Blue/Yellow“, jučer su u Vintage došli predstaviti novi EP “Gap Between Us”. Iako su se prvim albumom predstavili kao melodic hardcore sastav, novi ih je EP gurnuo u post hardcore koji podsjeća na najbolje dane Pianos Become The Teeth. So Untouchable jučer se predstavio kao svjež, kreativan bend koji može i ima ideje kako ovaj glazbeni žanr predstaviti na zanimljiv način. Iskreno mogu reći da me prošle godine nastupom u Medici nisu oduševili, dok jučer to u svakom slučaju jesu. Za to vjerujem da je odgovoran najnoviji EP koji sam već pohvalio. U svakom slučaju, momci imaju ideju i ako ovako nastave mogli bi doseći zavidne razine. Jedina zamjerka koju imam na jučerašnji koncert So Untouchablea jest manjak profesionalnosti na stejdžu. Ukoliko ste jučer propustili njihov nastup ne brinite jer ih ponovno možete čuti 19.2. u Medici.

Vjerujem da ljudi slušaju glazbu i odlaze na koncerte da bi nešto osjetili, odnosno da bi promijenili jedno raspoloženje ili drugo pak intevizirali. Ako ste zbog tog razloga sinoć došli u Vintage na Kevlar Bikini promašili ste. Kevlar Bikini jedan je od onih bendova koji misle da su najbolji bend na svijetu te stoga imaju svoj vlastiti logo, mikrofone koje nose na nastup, a tabu tema je uopće pričati o kablu za gitaru. Unatoč svoj toj opremi ovi ljudi su odradili energičan i vizualno zanimljiv nastup, no glazba koju ovaj bend ( trio + pjevač ) izvode najbolje je opisati riječima mog prijatelja koji je jučer bio sa mnom na koncertu – “Tin, moji osjećaji su ravna crta”. Tako da ukoliko ste jučer bili u Vintageu i slušali Kevlar Bikini zapamtite, niste mrtvi iznutra, već ste samo bili na nastupu Kevlar Bikinija. Iskreno vjerujem da bi se ovi momci više mogli posvetiti osjećaju koji žele polučiti svojim pjesmama, a manje biranjem odjeće i stiliziranju brada. I ozbiljno, kome treba toliko znojnika?!

Kraj ove večeri bio je rezerviran za Life In Peril koji su za razliku od ostalih svirali nešto kraće, otprilike pola sata. Sjećam se kada je Life in Peril tek počeo svirati i kada su ih (kada smo ih) prozivali jednim od najboljih hrvatskih hardcore bendova. Iako su jučer prezentirali da i dalje jesu odličan i kvalitetan bend, njihova popularost više nije ni približno ista kao prije koju godinu. Jučer su nam Life in Peril pružili tehnički savršen koncert što je neophodno za ovakvu glazbu, ali također brz, žeštok i energičan hardcore koncert. Također, primjetno je bilo koliko su momci ostali obeshrabreni očito neraspoloženom publikom, tako da je to možda i utjecalo na nešto slabiju završnicu od one koju sam očekivao i koju su oni najavili početkom nastupa. Nakon svega, Life In Peril kako je došao na stejdž, tako je i otišao, ostavivši sve s pitanjem – “Zar je koncert već gotov ?“. Bilo kako bilo, vjerujem da Varaždinci moraju produžiti svoj nastup jer znam da repertoara imaju.

Za kraj bih se želio samo ukratko osvrnuti na organizaciju. Iako je Vintage definitivno jedno od najboljih mjesta u gradu za live svirku, a ljudi na koncertima uživaju bilo da su dio publike ili dio benda, propuste u organizaciji ipak moram istaknuti u nadi kako će se to u budućnosti popraviti. Najveća, pa možda i jedina zamjerka je ta što organizatori miješaju žanrove muzike i bendove organiziraju po večerima, ne po žanrovima već po vremenu kada im se tko javi da bi svirao. Zbog toga je na koncertu nerijetko moguće čuti čak četiri najrazličitija žanra glazbe. Ma koliko to bilo zanimljivo i organizacija hvalevrijedna, vjerujem da bi se glazba trebala žanrovski odvajati jer je na taj način publici koncert razumljiviji te je znatno lakše ocijeniti nastup pojedinog benda. Kada je glazba ovoliko izmiješana publika mora glazbu koju sluša uspoređivati s nečime drugime što je poslušala kod kuće ili negdje drugdje što nije smisao koncerta. Ako se ovo promijeni Good Vibrations će još dugo ostati najboljim mini festivalom u Zagrebu.