Izvještaj – Hatebreed + Napalm Death: Ono kad predgrupa zapravo treba svirati kao headliner
Možda će vam se činiti banalno, no ostadoh poprilično iznenađen kada sam u prvoj najavi za koncert uočio da naslov koji najavljuje zajednički nastup dva benda u Tvornici kaže „Hatebreed + Napalm Death“, a ne obrnutim redoslijedom. Takve greške se prilikom pisanja najava ne događaju, što bi značilo da je Hatebreed na turneju na kojoj promoviraju novi album „The Divinity of Purpose“ poveo ni manje ni više nego legendarni Napalm Death.
Što to zapravo znači za kompletnu turneju? Pa jednostavno da svaki puta, na svakom koncertu turneje, prije Hatebreeda nastupi Napalm Death sa svojim nemilosrdno brutalnim death/grindcore repertoarom, te nakon toga bend koji promovira svoj novi album zvuči prilično banalno i jeftino, ništa drugo. Tko je tu na dobitku stvarno mi nije jasno. Budući da nisam baš ažuran što se tiče pisanja izvještaja i volim kompletan doživljaj ostaviti da malo odleži, pa i prikupiti koji dojam sa strane, uočih nekoliko komentara da je zapravo Hatebreed, kao trenutno vrlo popularan metal bend, vraćao uslugu Napalm Deathu za pozivanje na turneju u vrijeme kada su ljudi iz Hatebreeda bili još sasvim mali dječačići, bez trenutne muskulature. Vjerojatno to i je u nekakvim prijateljskim okvirima, budući da je Napalm Death izvršio veliki utjecaj nad punk bendovima koji su odlučili biti još malo žešći, ali daleko od toga da je Napalm Death bio taj koji je primao uslugu.
Što se samog koncerta tiče, startao je dosta rano, pa je naš Inciter završio prije nego sam stigao ući, a Napalm Death je startao već u 21:15. Nakon što smo ostali zakinuti za turneju na kojoj su predstavljali remek djelo iz 2012. naslovljeno „Utilitarian“, ovo je bila prva prilika da se uživo na našim prostorima čuju i nove stvari Napalm Deatha. Inače legendarni grindcore bend, na novom albumu predstavlja svojevrsnu evoluciju žanra. Dosta su se maknuli od puke grindcore agresije, pjesme su vrlo dobro strukturirane, pa na Everyday Pox gostuje legendarni grind/jazz saksofonist John Zorn, a na The Wolf I Feed lako se da primijetiti vokalna progresija gitarista i drugog vokala Mitcha Harrisa. Sve se to čulo na koncertu, no ostaje dojam da zvuk nije doveden do savršenstva, vjerojatno jer se nije radilo o zadnjem bendu te večeri.
Međutim, okupljene ništa od navedenog nije previše zamaralo, a i nije bilo razloga za tim, jer u Tvornici se u tom trenu odvijao koncert jednog energičnog, nadasve zanimljivog i polu-komičnog benda. Ova komičnost proizlazi iz Barneyjeve šaljivosti, ali i njegovih neartikuliranih pokreta u toku izvođenja pjesama. Kontakt s publikom mu je odličan, a osvrnuo se na to koliko dugo su izbivali s ovih prostora te se pobrinuo da nastup djeluje i ležerno i iskreno, a bome i brutalno. Ono što je napravio mikrofonu nije se u Zagrebu vidjelo već neko vrijeme i tvrdim da bi ovaj čovjek sjedio jako visoko na ljestvici najboljih metal vokala, kada bi takva postojala. Napalm Death je nekoć davno bio punk bend, ali izgleda da je onaj aktivizam još uvijek ostao prisutan, pa tako nisu uspjeli ne spomenuti ugroženost životinjskih vrsta, potrebu za seksualnom slobodom i antifašizam. Izveli su obradu legendarne pjesme Dead Kennedysa Nazi Punks Fuck Off.
Hatebreed je za razliku od Napalm Deatha izlazak na pozornicu najavio legendarnom Gonna Fly Now, ljudima poznatijom kao soundtrack iz filma Rocky. Nije da me to previše iznenadilo, ipak smo došli na teretana-metal koncert. No iznenadila me punoća zvuka kada je bend zasvirao. Bass gitara je zvučala odlično te se savršeno poklapala s bubnjem, što je vjerujem bilo zaslužno za onakvu dubinu zvuka. Glazba benda je nekakva mješavina crossover thrash metala s hardcore punkom, a dosta me podsjetila na ono prijelazno doba Sepulture, iako je vokal pod jakim utjecajem repa. Generalno, bendu nisam imao ništa za zamjeriti u početku sve dok nije počela treća pjesma, koja je ista kao i prve dvije, pa onda četvrta, pa još jedna… Borio sam se da ne zaspim. Jasno je da kod komercijalno uspješnih bendova postoji taj neki „stage presence“, komunikacija s publikom, no nisam očekivao da će nas bend ipak toliko „nahraniti“. Izjava vokala kako je ovo najbolja publika na turneji dobila je samo zvižduke. Prije koju godinu ovakva bi izjava možda i prošla, ipak više nismo toliko naivni. Ono što definitivno živcira jesu gitaristi koji uz to što jednom rukom trzaju samo prve dvije žice gitare, uspijevaju prstom upirati u određene dijelove publike. Istinabog, energija je prisutna, ali je bend dozlaboga jeftin.
Izvedeni su redom samo hitovi, kojih ovaj bend zahvaljujući spotovima ima poprilično, a izdvojit ću In Ashes They Shall Reap, Everyone Bleeds Now te dvije stvari s kojima su i završili: I Will Be Heard i Destroy Everything. Nakon kojih je sve završilo, bend se poslikao ispred publike što čini na svakom koncertu i koncert je završio bez ikakvog bisa, kojeg nitko nije ni pokušavao zazivati jer je sve što je trebalo bilo odsvirano. Ako ništa drugo, bend koji zna svoje hitove dobar je live bend. Dugo sam to tvrdio nakon nekoliko razočaravajućih gostovanja bendova koje sam volio, a nisam uspio čuti ono što sam želio, pa eto ustvrdit ću i sad – ovo je bila jedna od pozitivnih stvari koncerta. Iako je drugi dio bio nešto zamorniji od prvog, zahvalit ćemo se Hatebreedu i Napalm Deathu na ugodnoj večeri. Sve do sljedeće godine kada se Hatebreed obećao vratiti u sklopu svojega dvadesetoga rođendana. Tko zna, možda im kao predgrupa nastupi Iron Maiden.
