Samo iščekivanje festivala traje nekoliko mjeseci da bi se tri dana okončala brže od očekivanoga. Party otok se počeo raspremati uz „pucanje zore“, jer je sutra ipak novi radni dan, a jarunska ljepotica ostaje godinu dana sablasno prazna s pokojim Google Street View posjetiteljem. Do sljedećeg puta INmjusiče! Naravno uz pokoji gorki okus koji ostaje na kraju ovogodišnjeg izdanja. Ukupno gledajući prema izvođačima za nijansu kvalitetniji od prošle godine, ali za osobna očekivanja svakog glazbofila neispunjen. 

No krenimo radom, zadnji je dan od preostala dva bio najslabiji. Blijedi S.A.R.S. koji u ozbiljnim trenutcima ide u patetičnost ljubavnih spletki, a u onim neozbiljnim u strukturu općeg narodnog veselja, uz pokoji dobar stih. Priznali si ili odbijajući, volimo balkanski štih, volimo harmonike, volimo očito koridor Dunava koji je natopljen udarima istoka. Bendovi poput Dubioze kolektiv i S.A.R.S. su se uspjeli ugurati na pragu velikog ulaska u EU kao moderna balkanska inačica primitivnih poriva. Zar ih možete kriviti?

Blato je zadnji dan poput reklame dotičnog laka za frizuru bio postojan, redovi za bonove su se smanjili. Uz miran povjetarac koji je stabla pored glavne pozornice uputio prema jugu, Tom Smith i ekipa iz Editorsa su održali uvježban i strogo organizirani koncert koji je s trećim gostovanjem za još jedan nivo veći od prošloga u Aquariusu. Njegov pogled prema prije spomenutim krošnjama se uklopilo uz nostalgiju koja je pozivala na zatvaranja. Njihovi su pogledi na tragu emotivnog naboja od Racing Rats do Papillona ispunili zadnji dan koji je u sat vremenu doživio katarzu te utihnuo.

Utihnuo? Broj posjetitelja je bio identičan ili čak manji na Basement Jaxxu od Editorsa. Solidan nastup brixtonskih čudaka, koji je s live nastupom dotaknuo dance glazbu s ponekim varijablama u kojoj su bili uključeni soul i r n b. Međutim, osim krajnjeg dometa koji završava Where’s your head at cijeli je nastup prošao u magli koji teško dopire do publike. Sve u svemu osrednji nastup s velikim oscilacijama. 

Šećer za kraj – Gatuzo. Iako su popraćeni po tko zna koji put pred praznim auditorijem, Šiljo je poboljšao glas, kupio bolju gitaru i zreliji je s iskustvom koje je pridobio kao omraženi (ex) prijatelj nekoć vrsnog umjetnika, a danas PR sprdačine. Minimalističke kombinacije nabijene srčanosti dobiva već niz godina hvalospjeve, međutim kod publike nemaju odjek. Iako im je organizator ponudio dobru satnicu unutar rasporeda, očito ni to nije pomoglo.

Rezime

INmusic je ove godine trebao sprati ljagu s prošlogodišnjeg izdanja što je u nekoj mjeri i uspio. Povećavši trajanje festivala na tri dana, bez trećeg stagea i bez velikog broja stranih izvođača teško da se može zadovoljiti publiku čiji su apetiti nakon prošlih boljih izdanja podigli letvicu s pojavom Terranea. Iako je oko ovogodišnjih izvođača krenula aluzija zašto ti izvođači nisu došli kada je bilo najpotrebnije za razvitak scene, rečenica bi mogla aludirati na političke smicalice iz 90-ih. Tome ide u prilog i činjenica da je naša publika  zatvorena u komercijalnom smislu prema novim izvođačima (MUSE), a neki su koncerti završili debaklom (teško je kao organizatoru riskirati). Možemo li dati prigovor? Vjerojatno. Sljedeće godine bi se s novom politikom PDV-a neke stvari trebale promijeniti. U prijevodu, INmusic je jučer završio, a već govorimo o sljedećoj godini.