Izvještaj – Nemeček + Dogs In Kavala + Seine: Dok dobuje snijeg u ritmu tam-tama
Ne znam može li snijeg dobovati, odnosno bubnjati, ali vjerujem da iza njegove prividne suptilnosti i suptilne prividnosti stoji čvrst ritam lagano sumanut kao i Tam Tam večer u petak u KSET-u. Prvi put od popravka krova u KSET-u su se pojavila čak tri benda čijem zvuku zapravo odgovara šarmantna akustika tvorničke hale koju KSET trenutno vrlo uvjerljivo njeguje. Uz puno buke i dosta mokre odjeće u garderobi nije izostao dojam da se radi o festivalskoj večeri. Bilo je plesa, puno plastičnih čaša pa i penjanja na krkače. No čak i uz sve one trenutke u kojima je bolje otići u svoj brlog ili pokušati doći na red u WC-u, nakon kopnenog izdanja odgovorno tvrdim da sljedeće godine ne propuštam originalno, hvarsko izdanje Tam Tam Music Festivala.
Dok naše se senke spajaju tu iznad tla
Zašto ne? Zato što se jučer za suviše malo para u KSET-u mogao vidjeti jedan od najboljih regionalnih line-upova ove sezone. Svatko tko ima uši da čuje pronaći će u tome razlog za radost. Prvi u nizu, Nemeček, postoji još od 2007., ali braća Živković koja su ga pokrenula tek posljednjih nekoliko godina aktivno rade na onome što je zagrebačka publika jučer imala rijetku priliku čuti. Drugi bend, Dogs in Kavala, hrvatska publika uopće nije imala puno prilika čuti, a radi se o bendu koji vješto uzima od svega što nam je sveto i zvuči puno zanimljivije od Artan Lilija kojeg u KSET-u puštaju svaki put kad u goste dođe neki bend iz Srbije. Na kraju line-upa je Seine. Ščapecov projekt s novim albumom nalazi se u najboljoj formi da požanje što se sijalo par ljeta.
Čak i očekujući da će ovo biti dobra svirka, uspjela sam se iznenaditi. Nemeček me iznenadio svojom nezaustavljivom sirovošću, Dogs in Kavala zanimljivom raspodjelom uloga u bendu, a Seine kao bend koji puno više smisla ima uživo, nego u zatvorenoj sobi.
Izgleda na svetu da sami smo ti i ja
Trojka iz Nemečeka me na prvu osvojila konceptom neprekinutog nastupa. Vrlo često me ubijaju pauze između pjesama u kojima publika bendu daje neku vrstu potvrde da je u redu da nastave, a vrlo rijetko naletim na bend koji ne želi stati. Nemečekov sirovi zvučni zid nije jako čvrst i nema iza sebe jasnu poruku pa me bilo strah da će i meni i drugima takav nalet buke vrlo brzo dosaditi. No nije. Skoro punih sat vremena taj je unborn stuff koji hrani njihove krikove i psihodelični ritam samo rastao. Kao što to festivalu i priliči, trojka iz Dogs In Kavala pred publiku se popela iz publike. Nisam bila sigurna kako su doživjeli Nemeček, ali pomislila sam da im nije svejedno priključiti se na istu struju koja je tresla njih.
S obzirom na to da ovaj beogradski bend postoji nešto više godinu dana i ima tek jedno službeno izdanje, EP “Tri pesme”, mislim da je jučer bila vrlo dobra prilika da se posvjedoči ranom nastupu benda koji bi mogao biti velik. Ono što momci rade u skladu je sa svime što svjetska indie scena voli, ali samo će vrijeme reći što će s njima biti na Balkanu. Pod debelim utjecajem garažne i surf-psihodelije Dogs in Kavala zvuče kao mali King Gizzard. Glavnu riječ u bendu vodi bubnjar Nikola Hajduković koji se trebao samo izuti da bi me uspješno podsjetio na pokojnog Granta Harta. Cijeli je bend vizualno iznimno šarmantan, ali ima nešto u bubnjarima koji pjevaju. Oni su rijetka vrsta, a izvođenje intimnijih stvari, kao što su Hvala što postojiš u slučaju Dogs in Kavala ili Green Eyes u slučaju Hartovog Hüsker Dü-a, ima potencijal da bude onaj jedan razlog zbog kojeg je vrijedilo doći na nastup.
Dok nestaje nam sna u igranju senki
Klub je zatvorila još jedna trojka, ona iz Seinea. Već sam spomenula da mi njihova vrsta psihodelije puno više smisla ima uživo, nego u zatvorenoj sobi. Iako njihovim materijalom, koji je ove godine konačno skrpan u “Sno sna”, dominira imaginarij te jedne sobe, ovaj se bend voli razmahati i zato im treba veći prostor. U prerastanju stiješnjenosti značajnu ulogu ima ritam sekcija okupljena oko Ščapecove paranoje. No ono što je psihodelično u tom miksu ne dolazi nužno niti iz mašina niti iz tematike, već iz vokala koji prenosi poruke i kada ih ne čine riječi i note. Opisati Ščapecov vokal je opisati “o čemu je bend”. Tako na pola puta između muževnosti i ženstvenosti, neorganskog zvuka i mrtve prirode, ambicioznog ludila i pjesničke prizemnosti, onoga što je ostvareno i drugoga što je nedosanjano, Seine je našao sebe i svoju publiku.
