Izvještaj – Parkway Drive: Nadamo se, želimo i trebamo još

Neću okolišati. Fenomenalna večer u Tvornici kulture. Kratko i jasno. Bez pretjerivanja. Sva tri benda koja smo sinoć (reći ću) dobili čast vidjeti napravili su takvu atmosferu kakvu će teško tko uspjeti ponoviti. Neću ni pretjerati kada kažem da sam sličnu atmosferu na koncertu rijetko kada doživio, a vjerujem da će ova rečenica dodatno dobiti na težini ako kažem da ovakvu glazbu inače ne slušam. Doduše, za cjelokupnu atmosferu nisu bili zaslužni samo bendovi, već po meni i publika, ali o tome nešto više kasnije. Ono što sam počeo pisati, ali su me misli prekinule, to je da je ova arhitektonika s Thy Art Is Murder u temelju, Architectsima užbukanima u sredini i Parkway Driveom na krovu dobitna kombinacija.

Sve je počelo malo prerano za ono što smo inače navikli, već u osam sati. Ali, možda je za to postojao dobar razlog budući da su nastupala tri benda i da se nakon svakog nastupa morala pokupiti oprema jednog i postaviti oprema drugog benda. Možda se ipak trebalo malo više vjerovati spretnostima  roadieja, ali kako nije, sve je završilo već u pola sata prije ponoći. Thy Art Is Murder bio je prvi i, moram reći, za jedne ‘anonimuse’ (bar za mene), naspram ovih drugih, svoje vrijeme na pozornici iskoristili su odlično. Svidjelo mi se što je frontmen bio nešto agresivniji no druga dva, ali i s dvije gitare koje su odlično surađivale. Kada gledam u globalu večeri, Thy Art Is Murder nije se posebno istakao i malo su ga pojela preostala dva nastupa, ali za to vrijeme kada su bili na pozornici ne mogu reći da mi je bilo imalo dosadno. Obećavajuću večer najavili su Aussieji, a ekipa s drugog otoka nije imala izbora no već usijanu atmosferu dodatno zagrijati.

The Architects. Čuo sam puno ljudi koji su govorili da će na sinoćnji koncert ići isključivo zbog Architectsa, a vjerujem da je jedna od tih bila i petnaestogodišnjakinja koja je nakon njihovog koncerta laganim hodom u ekstatičnom plaču prošla kraj mene pa se izgubila negdje u prostoru za pušenje. Ne znam je li bilo razloga za plač, ali za zadovoljstvo definitivno je. Sve što smo mogli očekivati od jednog ovoliko renomiranog imena u metalcore glazbi smo i dobili, a publika je to u potpunosti prepoznala. Čim je pjevač zatražio circle pit, odmah ga je i dobio, a kada je rekao wall of death, ovaj je odmah nastao pred njim. Uz to, publika je znala svaku pjesmu i nevjerojatno dobro odgovarala i reagirala na svaki pruženi mikrofon i ruku. Ovo je prepoznao i frontmen te je jedan stih dozvolio da otpjeva i djevojka koja je samo crowd surfala po publici i slučajno se našla u prvom redu u pravom trenutku. Sve je krenulo prema kulminaciji, a nije bilo ni deset sati. Kao partiji u osnovnoj školi.

Na stage je konačno izašla hrpa nikeica, naopako okrenutih šilterica i šarenih tetovaža, odnosno grupa ljudi možda poznata i pod nazivom Parkway Drive. Unatoč početnoj skepsi i sumnji da išta može parirati, a kamoli nadmašiti prva dva nastupa te očekivanju da će ovaj koncert biti samo točka na i, brzo, odmah nakon dvije pjesme bio sam uvjeren u suprotno. Ovo je bilo puno, puno više od toga. Pred nas su izašli ljudi kod kojih se u svakom pokretu, izrazu lica i tonu moglo osjetiti da su iskreno zahvalni što imaju priliku raditi to što rade. Iskreno vole stajati na pozornici pred hrpom ljudi i izvoditi svoju glazbu. Po tome se najviše isticao ovaj nastup. Naprosto je prštio energijom i tom iskrenošću.

Hipotetička granica između publike i benda kao da nije postojala, već se osjećalo kao da svi zajedno, ljudi i Parkway Drive, slažu koncert u danom trenutku. Kada se tražilo da se dignu šake, podigle su se, kada se trebalo pjevati, pjevalo se; atmosfera je bila vrtićka. Znate ono kada se djeci obratite onim određenim tonom na koji će vam oni uvijek, bez iznimke odgovoriti s – Jeeeeeeeeeeej! Tko hoće bojati? Jeeeeeeeeeej! Tko se želi ići van igrati? Jeeeeeeeej! Tko hoće na mjesto ministra kulture postaviti čovjeka koji svojim referencama, sposobnostima, a onda i izjavama nikako nije zaslužio tu poziciju? Jeeeeee(e…)j! Na sve će odgovoriti tako uz uvjet da pitanje postavite tim tonom. Takva je atmosfera bila i jučer. Kada je frontmen izgovorio ime sljedeće pjesme, svi su reagirali upravo tim famoznim uzvikom. Nekada ni to nije bilo potrebno, već su svi, s prvim tonom pjesme, znali točno o kojoj se pjesmi radi.

Budući da nisam fan i da ne slušam ovakvu vrstu glazbe, moram biti toliko bezobrazan i ukrasti koju riječ da pohvalim gitare, a s time pogotovo gitaru koja je nosila melodiju. Osim par odličnih solaža, dojmili su me se i uvodi pojedinih pjesama koji su odsvirani u nešto višem registru tako da je na momente zvučalo čak i škripavo. Iako dosta specifično za žanr, ovakvi su me dijelovi ugodno iznenadili budući da je cijela večer prolazila u brzom i agresivnom tonu. Ovo je pridonijelo kreativnosti i originalnosti cijeloga koncerta nakon kojeg vjerujem da ni onaj tko ne voli, ne poštuje i, na kraju, ne sluša ovakvu glazbu, ne bi mogao reći da svaka pjesma zvuči isto. Čak ni moja majka.

Moram se ispričati, ali još bih u jednom momentu želio skrenuti pažnju na publiku. Već sam rekao kako je ona jedan od ključnih dijelova ovakvih koncerta i da bez njene suradnje ne bi ni bilo koncerta. To je i prije bez mojih mudrovanja bilo jasno. Ja sam ipak želio istaknuti segment u kojem ova publika poziva na jedinstvo, na zajednicu. I upravo sam se tako i osjećao sinoć, iako nisam bio u prvim redovima niti, moram se još jednom ispričati, znao tekst ni jedne pjesme. Osjećao sam se kao dio koncerta, dio nečega većega. Po meni to metalcore i jest. To zajedništvo i povezanost koja se može osjetiti između ovih ljudi čak i kada nije koncert. Po meni, nedvojbeno. Takav je osjećaj jučer bilo stajati nasred Tvornice kulture i nadam se da taj osjećaj nije ostao zarobljen samo između zidova dvorane. S ovakvim nastupom Parkway Drive dokazao je, ili potvrdio, da je trenutno jedno od najjačih imena metalcorea u svijetu.

No to je samo sud koji sam samo čuo i prepisao. Ja takav sud ne mogu donijeti. Ne još. Ne nakon samo jednog ovakvog koncerta. Zato mislim da je najbolje da ovako i nastavimo; da nastavimo s organiziranjem metalcore koncerata. Jučerašnja puna Tvornica neće se žaliti, a nakon sinoćnjeg koncerta sigurno neću ni ja.