Quincy Jones
6. studenoga 2024.

Vrijeme čitanja: 5 minute Quincy Jones, legendarni producent i kompozitor, prisjetio se izazova s kojima se susreo kao Afroamerikanac u Hollywoodu, uključujući kontroverzan susret s Trumanom Capoteom tijekom rada na filmu “In Cold Blood”. Jones je bio prvi crni umjetnik nominiran za Oscara dvaput u istoj godini i prvi koji je služio kao glazbeni direktor za dodjelu Oscara.

Ivana Lulić
2. studenoga 2024.

Vrijeme čitanja: 7 minute Ivanina poezija je osobna, a opet sposobna da u čitatelja prodre potpuno spremna da na sebe primi nova značenja, da poput mjenjolika uzme oblik vaše duše.

Glazba

Izvještaj – Portman + ZMaJ (MIMO): Mimo zakona eksperimentiranja

Foto: Vatroslav Katić/Ziher.hr
Vrijeme čitanja: 5 minute

Peta epizoda pete sezone MIMO-a ugostila je u Gorgoni dva jaka benda, ali ja sam kući ipak otišla osjećajući se đoni-rotenovski prevareno.

(bivši dečki Natalie) Portman i njihova ratna zvučna traka

Vjerujem da je jučerašnji koncert bio prva prilika za slušanje našičkih Portmana u iznova izmijenjenom sastavu. Slavena Jedvaja na basu zamijenio je mladi Kruno Mihaljević koji se kroz različite suradnje s članovima benda već više puta ogrebao o Ivana Kukuljevića i Davora Kavickog, koji Portman vuku na svojim plećima 15-ak godina. Već se u najavi spomenulo da bi u setu moglo biti pjesama s nadolazećeg trećeg albuma. Tako je kratki uvod na klavijaturama označio početak nove ere Portmana u kojoj bi spomenuti mladi Mihaljević mogao biti ne samo basist, nego i nova kreativna snaga. Mihaljević je bio prva novost. Gledanje Portmana na pozornici koja je potpuno izolirana od publike, u desnom uglu jezivo strmog kina u kojemu nema šanka niti dima, bila je druga.

“Zaista, zaista, kažem vam”, to su čini se i najbolji mogući uvjeti za slušanje benda koji su najavili kao mathy post-rock bend. Post-rock, koji je mnogima već dosadio, a drugima još nije postao jasan, vrlo je problematičan tag. Naviknuli smo na to da svi post-rock bendovi zvuče bolno slično i da tek kada im dodamo prišivke math, stoner ili nu-gaze od njih napravimo nešto vrijednije naše pozornosti. U slučaju Portmana jasno je vidljivo čemu služi taj niz pasaža isprekidan bukom. Cilj je u tome da se taj niz odsvira hermetički. Tako da iz njega ništa ne strši, tako da mu ništa ne fali, da nije dosadan i da ga želite slušati više puta i uvijek uživo. Jučer su me Portmani nekoliko puta podsjetili na kratkovječni Piglet, možda najrazigraniji math rock bend koji poznam. Baš sve im je išlo u prilog, čak i greške i tišina.

Tajanstveni Marko Galetić u publici

Dečki su pripremili odličan set i svima je bilo jasno da je pred njima bend koji posve nezasluženo svira kao uvertira u svježi polu-nadahnuti glazbeni projekt. Ne znam jesam li to bila samo ja, ali učinilo mi se da je i voditeljici programa bilo pomalo neugodno što su Portmani svirali prvi. Stoga je imala potrebu naglasiti da je takav raspored nastao u dogovoru s glazbenicima. Možda mi se to ipak učinilo. Možda joj je bilo neugodno, jer su Portmani štrebersko-divljački odsvirali ono što su imali, a slušatelji prvog programa Hrvatskog radija nisu bili upozoreni na njihovu žestinu. Možda mi se sve to samo učinilo. Nešto je bilo pomalo off u cijelom razgovoru koji je uslijedio nakon koncerta. Razgovoru je kronično nedostajao prirodni flow, a za njegov zlatni trenutak sasvim slučajno su opet bili zaslužni Portmani.

Poznavatelj i veliki prijatelj benda, glazbenik Marko Galetić, nakon koncerta se izgubio i pretvorio u mit. Cijelo vrijeme među-programa čekala ga je prazna stolica. Njegovo je ime odzvanjalo Gorgonom, ali nije bilo nade da ćemo ga u njoj te noći zateći. Čak i ako je to bilo posve slučajno, ispalo je vrlo pametno i išlo je u prilog skromnosti od koje bi Portmani trebali odustati. Još je jedan, meni trenutno anoniman čovjek, s Galetićem osvojio večer. Bio je to službeni fotograf događaja čije su kretnje, nalik na poteze vojnika u rovovima, bile savršena pozadina za set koji su svirali Portmani. Nakon takvog zvučnog zida, trebalo mi je neko vrijeme da se priviknem na ono što je pripremila grupa ZMaJ u proširenom sastavu: Zrinko, Jasmin, Mario i MIMO-u dobro poznati glazbenici okupljeni oko Maka Murtića.

Foto: Vatroslav Katić / Ziher.hr
ZMaJ (od Virovitice) i jedan pretenciozni film

Luka Čapeta najavio je ZMaJ kao bend čija je glazba prerasla bendovski zvuk na koji smo naviknuli i koja inkorporira književnost i film kao forme koje bi glazba uvijek trebala na jedan ili drugi način imati u vidu. Njihov album prvijenac, “Svaki kraj novi je početak” (prethodnik albuma koji izlazi sljedeći tjedan), opisao je kao album zanimljivog koncepta čijem je nastanku bilo užitak svjedočiti. Kada se sve to zbroji s publikom koja je došla da vidi samo njih, nespretno postavljenim, ali vrlo aktivnim video-zidom te činjenicom da su sa sobom imali čak četiri kompozitora koji su “ekskluzivno za ovaj koncert napisali međustavke koji će biti ukomponirani u materijal prvog albuma”, dobiju se velika očekivanja.

Kada sam ZMaJ na početku četvrtog paragrafa nazvala svježim i polu-nadahnutim projektom, učinila sam to više iz obzira prema Portmanu, nego iz poriva da ikoga uvrijedim. Činjenica jest da je projekt svjež i da je cijeli nastup imao dobrih trenutaka, ali opravdanje velikih očekivanja izostalo je iz cjeline. Ideja cjeline izostala je iz cjeline. Prije nego padnu teške riječi, voljela bih reći što mi se kod ZMaJ-a svidjelo. Prvo, bubnjara je, kao što to često biva, bio užitak promatrati. Kada je prosječan slušatelj poput mene suočen s devet glazbenika i devet njihovih instrumenata, njegov će pogled i prsti najčešće pratiti bubnjara. U sastavu koji pokušava eksperimentirati i povezati različite žanrove, bubnjar ima važnu ulogu držati sve to na okupu.

Zmajska veza između “Ronda” i Ronda

Međustavci koji su premijerno izvedeni na ovom MIMO-u bili su iznenađujuće nenametljivi i nisu nimalo ometali prodiranje osnovnih tema koje je donosio ZMaJ. Dojmili su me se i ulomci na klavijaturama koji su imali autentični efekt koncertnog intermezza. Zapravo, osim povremene tišine koja bi izmamila neki polu-iskreni pljesak, ništa mi posebno nije smetalo, niti bilo stravično naporno za slušati. Sve dok na red nije došao Rondo. O toj bi pjesmi mogla napisati zaseban izvještaj. Da se razumijemo, niti je koncept pjesme loš, niti je “Rondo” Zvonimira Berkovića loš film, dapače. No nešto je toliko prvoloptaški u izboru tog filma, toliko očekivano i toliko logično za bend koji nastupa uz mali orkestar, da mi cijela ideja i sad dok pišem o njoj pričinja neugodu.

Kada bih prespavala cijeli događaj, možda ne bih tako mislila, ali noćas neću spavati. “Rondo” je film o ljubavnom trokutu. U jednom građanskom stanu, uz pomoć glazbene teme i partije šaha, Berković maestralno ocrtava repetitivnu prirodu ljudskih odnosa u jednom od ponajboljih hrvatskih filmova uopće. Zašto je to meni tako odbojno? Zato što je riječ o reciklaži ideje da se iz glazbe ili književnog razgovora napravi nešto treće, film. Ovdje se iz tog istog razgovora i filma koji je nastao na njemu pokušava napraviti glazba. Da se bend zaista htio poigrati filmom, možda bi odabrao neki film Vatroslava Mimice, a ne jedini film Zvonimira Berkovića u kojem je njegova literarnost i filmična i muzikalna.

Zaključak

Možda bih sve to prošlo sa mnom i kraj mene da bend nije imao najavu koja garantira dubinu, mnoštvo referenci i glazbeno bogatstvo koje nikad nije potpuno otkriveno prosječnom slušatelju. Otud moja prevarenost i razlog da ih nazovem polu-nadahnutim glazbenim projektom. Možda mi je samo bilo dosadno. Sve ono što je na razini ideje i izvedbe bilo uvjerljivo kod Portmana, raspalo se kod ZMaJ-a. Sljedeći put, na zadovoljstvo svih, razmislit ću o preskakanju najava.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

Be social
Što misliš o ovome koncertu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari