Recenzija – ‘Dodge And Burn’ (The Dead Weather): Premalo ili previše eksperimentiranja
Za početak, The Dead Weather je rock supergrupa nastala 2009. godine u Nashvilleu, a čine ju Jack White, Jack Lawrence, Dean Fertita i Alisson Mosshart. Iste godine kada su osnovani, izdali su i prvi studijski album “Horehound” te odradili prvi nastup u dvorani Whiteove izdavačke kuće. Na drugi album čekali smo manje od godinu dana i dobili “Sea Of Cowards”. Nakon toga, stvari su se malo usporile tako da je novi, dugoočekivani album izašao tek prošlog tjedna, odnosno 25. rujna ove godine.
Prvi album dočekan je s velikim oduševljenjem, a The Dead Weather je, očekivano, počeo skupljati veliki broj fanova. Već je debitantsko izdanje iznjedrilo hitove poput Treat Me Like Your Mother, Cut Like A Buffalo i Will There Be Enough Water. I drugi diskografski uradak, “Sea Of Cowards“, nam je predstavio zanimljive, kreativne ali i čudnovate pjesme te svu raskoš talenta glazbenika ovakvog kalibra. Osim toga, njihovi live nastupi uvijek su bili nešto posebno, nešto o čemu se pričalo i vjerujem da će svatko tko ih je pogledao uživo ovo i potvrditi.
Zbog prva dva albuma, The Dead Weather nisam niti doživljavao kao bend, već kao eksperiment. Eksperiment četvero ljubitelja glazbe, četvero velikih imena današnje scene, a uz to, i ljudi poznatih po svojoj kreativnosti. Za prva dva albuma ne može se reći da su konvencionalni ili, tobože, nešto svakidašnje, nešto što se već čulo. Oni prelaze granice rock žanra i, ako bi ih morali potrpati u neku košaru, onda bi to bilo negdje daleko u eksperimentalnom rocku. Toliko daleko, dapače, da se više ne može govoriti o bendu, već o eksperimentu, kao što sam ranije napomenuo. Što je onda s novim albumom?
Krenimo od početka. Za „Dodge And Burn“ nipošto ne možemo reći da je loš. No, koliko god se ne može prozvati lošim, ne može se niti reći da je na razini prva dva izdanja. Zvuk je ostao isti, postava je ostala ista, a naglašena je i ta doza smjelosti zbog koje sam ovaj bend i prozvao eksperimentom. Ipak, nešto nedostaje i to je sasvim jasno, jer koliko god se preslušala prva dva albuma, oni nikada ne postaju dosadni. Imaju singlove za koje se ‘drže’ ali ni ostatak albuma značajno ne zaostaje za njima. Vjerujem da se ovo izbjegavanje dosade postiže i time što je gotovo svaka naredna pjesma znatno drugačija od one prethodne. Iz tog se razloga pri preslušavanju albuma nikada ne gubi koncentracija, već albumi od slušatelja zahtijevaju i izvlače maksimalnu pažnju. Oni na taj način ne mogu postati dosadni.
Iako ne mogu reći s potpunom sigurnošću, možda su ova dva faktora i razlog što mi je ovaj album – za razliku od prethodnih − uspio dosaditi. Na prvu me uspio osvojiti i drugi put sam ga pustio s veseljem, no već s trećim, četvrtim i svakim sljedećim preslušavanjem, uključio sam ga više-manje samo iz razloga da mogu što objektivnije napisati ovu recenziju. „Dodge And Burn“ ničime me nije uspio kupiti i to je upravo ono što sam govorio. Navikao sam da prilikom recenziranja novo izdanje trebam pozorno i pažljivo preslušati, a ovo mi nikako nije dalo priliku da tako i bude, već se više puta gubilo u monotoniji, a ja negdje drugdje, u gradu, u mislima − a ne u glazbi.
Izuzevši tri ranije objavljene skladbe I Feel Love (Every Million Miles), Buzzkill(er) i Open Up, album je podosta jednoličan. Niti jedna osim ove tri stvari ne iskače niti se diči nečim što neka druga na ovom uratku nema. Na taj je način albumu ostalo da se ‘lovi’ za ove tri najavne pjesme koje su, na sreću, odlične i izvlače kompletno izdanje. Tako je primjerice I Feel Love, prema svemu sudeći, djelo Jacka Whitea budući da glavni riff na ovoj pjesmi predstavlja esenciju njegova sviranja gitare (prisjetimo se njegova dva zadnja albuma i pjesama poput Freedom at 22 ili Lazaretto). Ima taj Whiteovski zarazan riff na gitari, zamaman ritam i fantastično zamišljen prijelaz; a to se odnosi i na druge dvije navedene skladbe.
O ostatku se albuma, nažalost, ni ne može puno pričati. Unatoč opetovanom preslušavanju jedina numera koja mi je ostala u glavi jest Rough Detective i to samo zato što volim kada Jack i Alisson naizmjenično pjevaju, budući da me takav pristup podsjeća na ranije objavljene Die By The Drop, Hussle And Cuss ili The Diffeence Between Us. Uz ovu, eventualno mogu izdvojiti i Be Still budući da ima lako pamtljiv refren. No, to što nema previše stvari koje mogu istaknuti ne znači nužno da one nisu dobre. Dapače, pjesme su odlične i, iskreno, za nijednu pjesmu na albumu ne mogu tvrditi da je loša. Razlog što me ove pjesme ne zadovoljavaju jest taj što sam razmažen, a ovaj bend mi je svojim drugim izdanjima postavio visoke kriterije. Navikao sam da svakim albumom dobijem ogromnu paletu raznolikog, šarenog i zanimljivog zvuka i čim mi je bilo servirano nešto manje od toga imao sam razloga da se žalim. To je najveći problem s „Dodge And Burn“; The Dead Weather nas je previše razmazio i zato će ovaj album dobiti manju ocjenu nego što on to realno zaslužuje.
