Izvještaj – Postolar Tripper: Sedam dobrih frendova u Tvornici
Nakon rutinskog zagrijavanja u stanu, čekanja tramvaja te čekanja na ulaz, kašnjenje na koncert bio je logičan ishod. Veliki pogon tvornice nije bio krcat, ali je bio ugodno popunjen, definitivno nisam očekivao toliki odaziv, no izgleda da su si Postolari kroz 10 godina rada izgradili nekakvo ime.
Iako ih nisam pretjerano kondenzirao, koncert me oduševio upravo zbog toga što nisam znao što očekujem. Zapravo znao sam, hrvatski jad i bijedu, zabavu za zadarske osnovnoškolce, izgleda da sam samo mislio da znam. Čuo sam nekoliko pjesama. Nekolicina je naslovljena ženskim imenom, ima jedna s janjetinom, pa nešto s rubom ponora, al dosta ih je o travi. Komično mi je to, nisam naročiti fan tako koncipiranih pjesama. Iako nije „puno pušim puno pijem glavni sam u gradu“ štih, niti je isfrustrirana Dubioza štih, nije ničiji štih, dečki su štihali sami. I dobro da jesu, jer zvuče samo kao oni sami. Ska influence nije vidljiv samo u glazbi već i na njihovim opravama. Svaki član benda imao je barem jedan odjevni predmet kockastog odnosno „strajpastog“ uzorka. Dečki su stvarno napravili dobru feštu, truba je odlična live, sound je bio vrhunski.
Ostao sam oduševljen zbog toga što nisam siguran jesam li ikad gledao opušteniji nastup benda. Sedam dobrih frendova se okupilo u Tvornici i odsviralo si rođendanski gig za dušu. Dobio sam dojam da je publika tu radi njih, a ne oni zbog publike, što je slučaj s velikim bendovima. Automatski se izbjeglo pretjerano hvaljenje angažmana ljudi ispred stejđa. No nije da ga nije bilo, ali bar je bilo iskreno. Kamo sreće pa se tu našlo brdo publike, ali i par gostiju koji su se pojavljivali na nekim pjesmama (drugu trubu svirao je frajer iz Hladnog Piva). Lako pamtljivi stihovi čak su i mrguda poput mene naveli da si fućkam, pjevušim tu i tamo, a i pokazujem palcem na svoju dlakavu glavu kad se pjeva „Koga, čega? Janjetine! Komu, čemu? Meni!“ (nije tipfeler, Janjetina ide velikim slovom, neki će shvatiti).
Ne sjećam se da sam ikada vidio kako se pred kraj koncerta na pozornicu nosi torta. Bez noža i tople vode. Publika si je sama, nakon što je vokal malo spustio tortu, masnim prstima kidala komade i bacala u usta. Nakon toga isto radi i bend. Znate kada vam ko klincu torte nisu bile od prevelike važnosti, više pažnje posvećivalo se igračkama. A i bilo ih je previše, uvijek je za rođendan jednu spremala baka, jednu teta, a po jednu ste išli u slastičarnu. No kad ste već prešli dvadesetu, nitko vam više ne kupuje igračke, a i torti je sve manje. Tvrdim da su tako razmišljali i bend i publika, zbog čega je ovo s jedenjem torte prstima ispalo jako simpatično.
Izlazeći iz Tvornice, naišli na masu ljudi kojoj nije bilo dopušteno ući na Hideout party (za koji se upad plaćao 25kn i bio je odvojen od koncerta), dok je pola velikog pogona zjapilo prazno.
Sve u svemu, tvrdim da je proslava desetog rođendana Postolara Trippera u Tvornici bila jako dobra fešta. Nije bilo pucanja pištoljima u zrak, niti tisuću litara graha, ali imali smo priliku gledati ekipu koja je kroz godine stvaranja i četiri albuma uspjela skupiti zavidan broj fanova i još uvijek prvenstveno uživa u svojoj glazbi, bez ikakvog forsiranja, bez previše filozofije. Way to go momci.
