Izvještaj – Sigur Rós: Gdje shoegaze ljubi progresivni rock
Koncerti u organizaciji Los Angeles Agency lako dobivaju reputaciju društvenih događaja sezone i godine, a ništa drugačije nije bilo ni s koncertom islandske grupe Sigur Rós u Domu Sportova. Iako, kao i Randal iz filma “Trgovci”, nisam za gužve, ne volim propuštati društvene događaje sezone. Nisam ni mogla pretpostaviti da će baš ovaj biti najbliže koncertu pravih prenositelja prog rock nasljeđa i shoegaze vrijednosti u mom životu. Kao nezapisan grčki mit, Sigur Rós je glazbena orgija klasične glazbe, proga, post rocka i shoegazea. Prvi nastup islandske post rock mašine u Zagrebu bio je ganutljiv i za naša osjetila nezaboravan. Nisam se mogla ni nadati da ću uspjeti ignorirati sve ljude oko sebe i vidjeti se u filmu Gregga Arakija. Jónsi, Georg i Orri pružili su nam nešto što Zagreb zapravo tako rijetko nudi – katarzu.
Gdje Cocteau Twins meet Rush
Kada kažem “katarza”, krećem se u susjedstvu Aristotelove definicije te riječi, nikad zapravo sigurna što ona znači. No koncerti kao što je ovaj mogu objasniti kako strah i sažaljenje mogu očistiti naše potisnute osjećaje te nas tako osloboditi. Slušajući ih, shvatila sam što skladba Samskeyti radi na kraju filma “Tajanstvena koža”. Oprostite mi na ovoj digresiji, ali pokušavam post rocku koji stoji u opisu zvuka ovoga benda dati malo dostojanstva. “Tajanstvena koža” film je koji prikazuje različita iskustva dvojice mladića koje je u djetinjstvu zlostavljao njihov trener bejzbola. Na kraju filma oni provaljuju u kuću u kojoj je on nekoć živio i slušajući koledare pred vratima pokušavaju zajedno zacijeliti svoju slomljenu psihu. U tom trenutku počinje Sigur Rós.
Kada vam se čini da cijeli svijet grca u traumi, čujete taj anđeoski zvučni zid i povjerujete da ipak ima nade za nas. To je Sigur Rós i to je već spomenuto nasljeđe shoegazea. To što se ne trude biti razumljivi, što se vokal često gubi u eteru, a njihova buka može rasplakati i najhrabrije samo su još neki od razloga da ih stavim uz rame MBV, Slowdiveu i Cocteau Twinsima, odnosno Elizabeth Fraser. S druge strane, to su trojica vrsnih glazbenika čije se pjesme kreću na granici psihološkog, fantastičnog i političkog. Zvuči li to samo meni kao kanadski Rush? Jónsijev falset i Orrijev precizni bubanj navode me na to da ih usporedim s Geddy Leejem i Neil Peartom. Iako nisu prog na način na koji su to bili Rush u 70-ima, riječ je o sličnom tipu samozatajnih štrebera.
Egzistencijalna napetost, dva sata muzike i tri naklona
Nakon poduže digresije, vrijeme je za konkretne informacije. Koncert je oko 20:37 otvorila pjesma Á. Već nakon nje dvoranom se počela valjati egzistencijalna napetost koja je bila nužna za konačnu katarzu. Meni je pažnju odvraćalo nepotrebno kretanje i žamor u Domu sportova, ali nakon sat vremena truda postalo je moguće ignorirati sve ono što nije bilo muzika. Baš kada sam bila spremna biti prisutna, počela je pauza. No nakon 15 minuta trojka se vratila s dijelom nastupa koji je bio očiti level up. Počelo je vizualno i auditivno guranje naših granica. Na tragu toga pomislila sam da je zadnji koncert slovenskog Laibacha u Lisinskom bio slično koncipiran. Ipak, ovo je bila viša razine igre svjetlošću i zvukom. U drugom dijelu koncerta najprije su jednu pjesmu odsvirali iza mreže, a onda su se sa Saeglopur vratili na prednji dio pozornice i nastavili lagano ubijati naša osjetila.
Vrhunac koncerta došao je na kraju, kad i treba. Publika je nakon svega pljeskom i ovacijama čak tri puta vratila članove Sigur Rósa na naklon. Prema izrazima na njihovim licima zaključila bih da su bili iskreno ganuti pomalo neprimjerenom vikom koja je pratila njihov brutalno nježan nastup. Tako je u jednoj večeri osvjetlano lice post rocku, ali i nama.
