Izvještaj – White Lies: Kada se emocije kvadriraju
Šest godina i dva albuma vremenski je period i količina materijala koju su White Liesi izdali između dva posjeta hrvatskoj metropoli. Prvi susret, još davne 2010. godine, ostao mi je u posebnom sjećanju jer mi je to osobno bio jedan od najboljih koncerata u životu i malo koji nastup mu se tijekom svih tih godina uspio približiti. Britancima je to bila jedna od prvih turneja u karijeri, a organizirana je povodom izdavanja tada drugog studijskog izdanja “Rituals”. Sličan povod imali su White Liesi i da ovaj put Zagreb uvrste u svoj itinerar, a to je promocija posljednjeg albuma zvanog “Friends”. Rekavši da je prvi posjet Hrvatskoj ovih ljudi moje srce toliko dobro recenziralo, možete i pretpostaviti s kakvim sam kriterijima ušao u Tvornicu kulture.
Nešto ili ništa o promjenama
Kroz šest godina čovjek bi očekivao da će se dosta toga promijeniti. To se, jasno, i je desilo, no istovremeno i nije. Želim reći da je promjena vidljivija više u strukturi publike negoli u bendu. Sjećam se da je 2010. godine publika bila ispunjena klincima poput mene koji su tada imali svega šesnaest godina, a oni najnadobudniji držali su prve redove dok je stariji dio publike koncert promatrao iz pozadine. Publika se totalno izmijenila u ovih šest godina. Više nema tih klinaca, nego su klinci na koncertu opet ljudi moje generacije koji su, još jednom, bili najmlađi posjetitelji koncerta. Ovo me, smatram opravdano, malo i rastužilo jer samo sjetivši se s kakvom sam srećom i koliko dugo čekao White Liese, naprosto mi dođe žao da su oni koji bi trebali biti najnabrijaniji netragom isparili. Poslije sam shvatio da White Liesi nisu jedini slučaj već doslovno svaki koncert pati od nedostatka srednjoškolske publike. Bojim se samo da kada ja umrem za koju godinu neće nitko imati posjećivati koncerte, no to je rasprava za neki drugi članak.
Zvuk White Liesa od albuma do albuma varira. Zadnje izdanje karakterizira pop glazba osamdesetih ili disco glazba, dok sami počeci koketiraju s teškim post punkom. White Lies svoj zvuk vrlo rado i često mijenjaju, ali ostavljaju jednu notu koja ih nepogrešivo čini njima samima i koja ih odaje bilo u kojoj se varijanti – oni od albuma do albuma reinkarniraju, no taj prekrasni, duboki glas Harryja McVeigha ostaje nepromjenjiv. Zvuk je na ovom koncertu bio savršen, a bend je zvučao kao da ga slušamo preko CD-a. U ovom smislu, malo se toga promijenilo i što se mene tiče, to je i pohvalno.
Setlista
Moram reći da mi je žao što White Lies nisu bend poput Placeba ili nekog drugog ‘većeg’ benda koji bi mogao napuniti mjesta poput KD Dražen Petrović jer bi tek na tim koncertima dobio priliku čuti sve one pjesme koje želim čuti live i tada bi im setlista bila još i duža. Ovaj koncert White Liesa okupio je čak sedamnaest pjesama za koje sam imao osjećaj da su odsvirane u dvadeset minuta. Svaku pjesmu sam znao napamet što samo potvrđuje koliko sam dugo čekao povratak ovih ljudi, no svaku sam pjesmu znao i zato jer su te pjesme bile redom hitovi, odnosno singlovi svakog od četiri izdanja. Tek su se dva iznenađenja našla na popisu pjesama – Streetlights s “Ritualsa” te Price Of Love s prvijenca. Ove su me pjesme obradovale, a posebno Price Of Love jer je nisu svirali na prvom posjetu Zagrebu.
Ovaj izvještaj ni ne treba niti ga želim dužiti. Reći ću samo da je koncert ispunio sva moja očekivanja i da, unatoč dolasku s mojim čak i nerealnim očekivanjima, ona su bila ispunjena. Večer je bila prekrasna i ta setlista koja je objedinila ‘hitove’ postigla je to da publika odlično reagira, pjeva svaku pjesmu te počinje pljeskati u ritmu kada nitko od benda to ni ne traži. Postigla se prijateljska i jako ugodna atmosfera koja je nezamjenjiva na koncertu White Liesa. Možda nisam toliko dugo čekao da se White Liesi vrate u Hrvatsku zbog glazbe, nego da se konačno osjećam kao kod kuće. Vidimo se 2022!
