Izvještaj – Žedno uho festival: Odličan B. Fleischmann i naporan Vessel
Žedno uho festival zacijelo je jedan od najzanimljivijih glazbenih festivala u regiji, s obzirom na to da svake godine dovodi izvođače koji pomiču granice glazbe: bilo samom izvedbom, bilo samom idejom koja pomiče granice onoga što bismo mogli nazvati konvencionalnom glazbom.
Zbog gore navedenih razloga, uopće ne čudi da je u Močvari nastupio Bernhard Fleischmann. Doduše, ono što se moglo odmah primijetiti jest dosta malen broj ljudi koji su došli poslušali na koncert, barem prvih pola sata. Za to je vjerojatno krivo i nevjerojatno loše kišovito vrijeme koje vam je moglo pokvariti večer čak i ako ste fantastične volje. No, da ne pričam o groznom vremenu, krenimo na Fleischmanna. Uz samog Bernharda, na pozornici se našao i gitarist Markus Schneider koji je izvodio raznorazna čudesa koja, da ga niste vidjeli, ne bi ni znali da su odsvirana na gitari. Odmah pri početku koncerta Fleischmann je počeo graditi atmosferu koja se, kako je koncert odmicao, drastično mijenjala. Sam početak prošao je u znaku ambijentalnih ritmova i sintova koji su odisali lakoćom, a istovremeno su bili plesni i zabavni. Najbliže bih to mogao opisati kao elevator music kojem je dodana plesna komponenta. I smisao.
S vremenom je to postajalo nekako ozbiljnije, kompleksnije i apstraktnije, ali uz zadržavanje te plesne komponente koja je čak i potaknula neke posjetitelje da zaplešu u polupraznoj dvorani. Sama muzika je u početku bila pomalo stereotipno eksperimentalna elektronika, fora elektronikica s primjesom gitara i dubljim otegnutim vokalom, no, kao što sam ranije rekao, sve se mijenjalo. Početne stvari bile su samo intro i u svaku sljedeću skladbu se ubacivao neki novi i ozbiljniji element dok cijeli koncert nije kulminirao na posljednjoj pjesmi zvanoj Where In This World. Zanimljivo kod ove pjesme jest da je svaki njen dio, za razliku od ostatka koncerta, bio dosta “ozbiljan”. Jednostavno nije bilo one lakoće i sreće s početka, a pjesma je izvedena potpuno drukčije od svega što su Bernhard i Markus napravili te večeri i bila je prekrasna u svojoj ozbiljnosti i tmini kluba Močvare.
Ono što je interesantno jest da je Fleischmann očito i improvizator ili jako dobro preslaguje pjesme budući da na studijskim snimkama Where In This World zvuči uistinu slično onome što se moglo čuti sinoć na koncertu, no, izvedba uživo bila je dovoljno drugačija da bih ju rado poslušao u sedam različitih verzija, zato jer je naprosto genijalna. Ne mogu reći za cijeli Fleischmannov koncert da je bio izvanredan, nevjerojatan i iskustvo koje mi je promijenilo život, no mogu reći da je bilo vrlo zanimljivo promatrati kako se situacija razvija te poslušati jedan inventivan koncert koji je završio pjesmom koja je vjerojatno najuobičajenija u njegovom opusu budući da je beat poprilično jednostavan, pomalo mračan, a sve to prati soliranje na gitari bez preušminkanih efekata – samo s distorzijom. Cijelom koncertu nije bio na odmak ni impresivan light show.
Nakon B. Fleischmanna nastupio je Vessel. E pa, nije bio “vesel”, bio je prokleto otužan. To ću odmah izbaciti iz sebe jer ne mogu više zadržavati nezadovoljstvo koje se u meni nakupilo. Slušajući doma muziku koju on radi mogu reći da sam bio poprilično zadovoljan. Studijske i live izvedbe su mu bile zaista kvalitetno odrađene i zanimljive, ne neviđene, ali zanimljive. Ono što nas je sinoć dočekalo u Močvari jest ono što je kolegica prozvala “Medika glazbom”, a s njom se savršeno slažem. Da se razumijemo, ne impliciram da je sve što se vrti u Medici loše već da postoji taj jedan specifični elektronski čušpajz industriala, dubstepa i sličnih dosada koji se prije par godina redovito vrtio u Medici. Tada mi je to išlo na živce, zapravo, ne mogu vam niti zorno opisati koliko mi je to tek sada zasmetalo, pogotovo jer sam od Vessela očekivao pomalo konvencionalnijeg Bena Frosta, izvedbu nabijenu energijom, glazbu koja će vas pribiti na jedno mjesto glasnoćom i snagom. Ono što sam dobio jest goli Optimus Prime koji zavodi transformerice okolo. Tako nekako je to zvučalo. Nemam ništa drugo za reći o ovom koncertu osim da je bio naporan (počela me boljeti glava), neinovativan te na samom kraju, kratak (na moju veliku sreću).
