Janko Polić Kamov: Tako mlad, a klasik

Janko Polić Kamov jedan je od onih umjetnika za koje se postavlja pitanje: A što bi tek bilo da je poživio prosječan ljudski vijek? No da je poživio više, značilo bi to da je živio urednijim i manje burnim životom nego što jest. Također, moguće je da bi to značilo da se odao kolotečini konvencija i malograđanštine, onog protiv čega se svesrdno bunio. A takav Kamov nije Kamov kakvoga poznajemo – izraz takvog Kamova ne bi bio provokativan kao što jest, niti bi se uz takvog Kamova vezala ‘lirika lizanja i poezija pljuckanja’, kako je to sročio britki A.G. Matoš. Konačno: takvog Kamova možda ne bismo čitali s tolikim zanimanjem.

Kamov je rođen 1886. u Sušaku, u imućnoj obitelji Ante Polića, uglednog hvarskog trgovca i Riječanke Gemme rođene Gembaz. Pseudonim je preuzeo od izopćenog i prokletog Noinog sina Kama (Hama). „Kamov za mene dakle znači program u imenu za literaturu…“, objasnio je u pismu bratu Vladimiru iz 1907. godine.

Kamovljev buran karakter naslućivao se već u prvim razredima gimnazije, kada je bio radikalan nacionalist i vjerski fanatik, da bi u četvrtom razredu bio izbačen iz gimnazije jer je pljunuo profesora u lice dobivši nezasluženu ocjenu zbog privilegiranog građanskog statusa. Tijekom srednje škole djelovao je u anarhističkom i umjetničkom pokretu Cefas, koji je imao megalomanske revolucionarne planove s ciljem nabavke oružja za dizanje pobune. Nakon izgona iz Sušačke gimnazije, upisuje Senjsku, odakle također biva izbačen zbog protuvjerskih ispada. Potom se pridružuje roditeljima u Zagrebu, upisuje Gornjogradsku gimnaziju i sudjeluje u oštrim protukhuenovskim demonstracijama zbog čega je bio osuđen na tri mjeseca zatvora.

Po završetku srednje škole pridružuje se glumačkoj družini i počinje putovati po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori. U tom razdoblju piše svoju prvi dramski tekst Iznakaženi. Uskoro počinje putovati i po Europi: prvo posjećujući brata Milutina u Veneciji. Putovanja se pojačavaju nakon što shvaća da u Hrvatskoj ne može pronaći stalan posao i da mu nakladnici uporno odbijaju objaviti radove. Od 1906. do 1909. u dijelovima radi na romanu Isušena kaljuža, svom najznačajnijem djelu, a istovremeno piše i svoje zbirke pjesama i novela. Kroz to vrijeme događaju mu se i osobne tragedije u vidu smrti najbližih članova obitelji, što također tematizira u pojedinim novelama, pjesmama i dramama. Neki tvrde da se u Barceloni družio s velikim avangardistima kao što su Picasso i Joan Miro. Tamo je i umro 8. kolovoza 1910. pod nerazjašnjenim okolnostima u ubožnici. Njegova je smrt u domovini izazvala brojne pretpostavke, a neki kažu da je umro od gladi. Sahranjen je u zajedničkoj grobnici na groblju Sud Este.

Stvaralaštvo Janka Polića Kamova odlikuje se buntom jednakim kao i u privatnom životu. Njegova je poetika groteskna, blasfemična i napadna. On slavi izvrnute vrijednosti, pljuje po kršćanskim i građanskim vrijednostima. Osim toga, može se smatrati da je njegovo stvaralaštvo klica hrvatske književne avangarde, anticipacija ekspresionizma i nadrealizma. U njegovim tekstovima na vidjelo izlazi ono nesvjesno. Libido je slobodan, eros i tanatos sukobljavaju se vidno i beskompromisno, važnu ulogu imaju san i pričina, snažno je naglašena seksualnost, ali i neukrotiv poziv na nasilje. Sam njegov način pisanja bio je nagonski, kao čisti izraz vlastitog duha, pa mu tekstovi djeluju nerijetko nedorađeno, neuljepšano, kao čista groteska ili snovita ispovijed, goli prkos pretočen u prozu, dramu ili liriku. Zbog svega toga bio je slabo prihvaćen u tadašnjim hrvatskim literarnim krugovima. Drame su mu redovito bile odbijane u HNK-u, zbirke novela izdavao je u vlastitoj nakladi potpomognut braćom, a njegov je roman objavljen tek 1957. godine. Dugo se čekalo i s njegovom kanonizacijom koja je naglašenija postala tek 1987., kada je Ivo Frangeš Kamova stavio među deset najvećih hrvatskih književnika, uz bok s velikanima kao što su npr. Marulić, Držić, Krleža i Matoš.

Što pročitati?

Isušena kaljuža

Najopsežnije i najznačajnije Kamovljevo djelo, nastajalo u različitim dijelovima Europe u doba njegovog najburnijeg životnog razdoblja. Isušena kaljuža zapravo je isušena, razotkrivena psiha, ono što ostaje kada se uklone sva ljudska obilježja zadana kulturom i civilizacijom, ono iskonsko. Podijeljen na tri dijela (Na dnu, U šir i U vis) roman vrvi autobiografskim elementima i u mnogočemu je isušivanje Kamovljeve osobne kaljuže, a glavni lik Arsen Toplak njegov alter ego. Tri dijela posljedica su njegovih životnih razdoblja: od dna (psovke, revolta, pobune), preko široke i opsežne autoanalize do potpune rezignacije i dodira s nematerijalnim, duhovnim. Tipičan je to modernistički roman, u smislu otklona od realistične objektivne poetike: roman o individualcu s naglaskom na njegovo duševno stanje. Ne treba ni spominjati izrazito naglašenu grotesknost i elemente koji su se tada smatrali nepoćudnima, protivljenje religiji i ostalim autoritetima. Često ga se u nas voli nazivati i jednim od najboljih europskih avangardnih romana, pa je i dandanas teško preboljeti što nije objavljen onda kada je napisan jer bi sasvim sigurno imao itekakav utjecaj na strujanja u hrvatskoj književnosti.

Ćaskanja

Ova zbirka novela objavljena je posthumno, 1914. godine. U njegovoj novelistici također do izražaja dolaze nagoni, groteska, ali i osobna tragedija te melankolija. Novele su mu na tragu eseja, točnije eseji ojačani dijalozima i u tančine opisanim osobnim iskustvima. Ta osobna iskustva zaista su autobiografski elementi: primjerice, u noveli Sloboda opisuje smrt oca i raspravlja o osnovnim idejama ljudske slobode, a u noveli Brada autoironično progovara o vlastitim transformacijama opet se dotičući potiskivanja ljudskih nagona unutar civilizacije.

Psovka i Ištipana hartija

Obje je zbirke pjesama Kamov objavio u vlastitoj nakladi 1907., ali je Psovka nastala dvije godine ranije. U Psovci se naročito vide antibiblijski elementi i napad na osnovne kršćanske vrijednosti. Kamov gotovo polemizira s pojedinim likovima Starog zavjeta, dezidealizira ih i otvoreno pljuje. Njegov osobni bunt vidi se i u samoj strukturi pjesama koja odudara od zadanih pjesničkih konvencija ritmom, brojem slogova i nepravilnim rimama. U toj zbirci njegova estetika ružnoće, nagon i anarhizam dolaze u punom sjaju. Ištipana hartija znatno je smirenija. Tematski je raznolikija, osnovno sredstvo izražavanja nije groteska, nerijetko je obilježena duhovnošću, a i sama forma je itekako tradicionalnija.