Jean Baptise-Pouquelin Moliere: Samo jedan u nizu neshvaćenih klasicističkih umjetnika

Postoji li među nama onaj koji se u jednome trenutku svoga života nije susreo sa Škrtcem? Ili makar Tartuffeom? Umišljenim bolesnikom? Jean-Baptiste Poquelin, javnosti poznatiji kao Moliere, izravno je sudjelovao u obrazovanju milijuna školaraca, a njegova se djela s istim žarom čitaju gotovo četiri stoljeća nakon što je službeno pokopan. Na današnji dan, prije točno 393 godine rođen je jedan od najvećih francuskih i europskih književnika/dramatičara modernoga doba, koji se – sukladno onodobnoj praksi – školovao za odvjetnika. Ništa čudno, s obzirom na to da je isti posao obavljao njegov otac.

Praksa koja se u to doba odvijala diljem Europe nije zaobišla niti nadarenog mladog književnika, koji se odvjetničkog poziva odrekao vrlo brzo po svršetku formalnog obrazovanja. Dokaz je to uostalom i vremena u kojem su talent i znanje bili vrijedniji od papira kojim se dokazivao društveni status.

Baš kao i njegov španjolski suvremenik Lope de Vega, Moliere je bio uvelike neshvaćen i nedovoljno iskorišten (opaska autora: pogledati film Lope), premda je čak i u svoje doba priznat kao inicijator komedije intrige i jedan od predstavnika klasicizma kakvim ga poznajemo danas. Nije prezao od ismijavanja ondašnjeg društva, pokvarenosti aristokracije i sveopće civilizacijske gramzivosti, a jedan je od prvih koji je u svoje umjetničko stvaralaštvo punopravno uveo elemente tragikomedije.

Comedia dell’arte pojam je s kojim se vjerojatno većina nas susrela barem jednom u profesionalnom obrazovanju, premda su neki, prema različitim preferencijama, bili te sreće da su im se putevi ukrstili u više navrata. Moliereova djela većinom su klasificirana kao farse, ili rane komedije, no svakom će boljem poznavatelju kroatističke znanosti biti jasno da je upravo francuski književnik jedan od značajnijih popularizatora dijela kazališne umjetnosti koja će svoju punu afirmaciju doživjeti na Apeninskom poluotoku i u venecijanskom umjetničkom razdoblju, ali i uvelike djelovati na mnoge kasnije stvaratelje – primjerice lik Charlota (The Little Tramp) Charlijea Chaplina.

Moliere je među svojim suvremenicima bio možda i najpoznatiji kao osnivač kazališne družine L’Illustre Theatre (Čuveno kazalište), kojemu je posvetio mnogo vremena i truda, dvanaest godina obilazeći provinciju u želji da popularizira kazališnu umjetnost. Uz njegovo se ime povezuje i anegdota nastupa pred francuskim Kraljem u Louvreu, nakon čega je na jedvite jade zaslužio titulu ‘Troupe de Monsieura‘ (počasne titule kralja od Orléansa), a slijedom čega mu je napokon dozvoljeno službeno sa svojom kazališnom skupinom izvoditi commedie dell’arte. Uz to, Moliera se često stavlja u istu rečenicu sa Jeanom de Santeuilom, odosno internom skupinom francuskih intelektualaca koji su svojski agitirali za utvrđivanje pravila tadašnjeg francuskog kazališta, a koja je zagovarala jedinstvo vremena, radnje i stila stiha. Zbog svega toga i Molierea se često povezuje s terminom ‘castigat ridendo mores’, odnosno ‘kritiziranje običaja kroz humor’, koja je kasnije postala pogrešno interpretirana kao obična – latinska poslovica.

Život koji je vodio na samom njegovu kraju, idući svojim tokom, nije dopustio nikakva odstupanja od životne filozofije, te je čak i njegova smrt postala takoreći jedna od urbanih legendi. Bolovavši od terminalnog oblika plućne tuberkuloze (kojom se kao mladić vjerojatno zarazio u zatvoru), tijekom izvođenja jedne od svojih predstava, na pozornici je kolabirao i iskašljao veliku količinu krvi. Ironija je u tome što je predstava nosila naziv ‘Le malade imaginaire‘, to jest Umišljeni bolesnik, a Moliereu su samo nekoliko sati kasnije čak dva svećenika odbila pružiti posljednje, bolesničko pomazanje. Na koncu je preminuo prije no što je jedan od svećenika pristao pružiti mu posljednju počast, a iz toga razdoblja vuče se i ‘ukleta zelena boja’, za koju se tvrdi da glumcima donosi nesreću – Moliere je, naime, na tom posljednjem skupu bio obučen u zeleni kostim.

‘Sokrat je rekao da je najveća sreća ne roditi se, ali ja ne znam tko je tu sreću doživio’, izjavio je jednom prigodom Moliere. Kralj svih francuskih klasicističkih i prosvjetiteljskih dramatičara zaslužio je da se svake godine u ovo vrijeme sjetimo nezaboravnih sentenca i događaja iz njegovih najprepoznatljivijih djela, a Škrtac i Umišljeni bolesnik svakome će školarcu, vjerujem, zauvijek ostati štivo kojem su se radovali unatoč odbojnosti zadanih lektira i nenaučenosti na klasike svjetske književnosti.