Kapetan Clutch: Od Zemlje do bespuća svemira
Četvrti put u Zagrebu u manje od deset godina znak je da vas publika negdje zasigurno obožava i da nema smisla okolišati oko dolaska. Kada su dečki iz Marylanda prvi put zagazili u Tvornicu kulture 2016. odmah se dogodilo sjedinjenje s publikom te smo osjetili da stvari obostrano savršeno funkcioniraju. Bend se ubrzo odlučio na povratak pa su bez problema napunili istu dvoranu 2018. u zimskom terminu, da bi hat-trick zaokružili u studenom 2022. godine. Ako se bolje pogleda svaki put od kada su nas prvi put posjetili došli su u sklopu promocije tada aktualnih albuma (ili koji će ubrzo izaći) (Psychic Warfare (2015.), Book of Bad Decisions (2018.) i Sunrise on Slaughter Beach (2023.).
Clutch ovog puta nije objavio novi album u recentnom razdoblju, već su se samo htjeli vratiti na sigurno mjesto. Kako je nastup prije mjesec dana bio rasprodan, pokazalo se kako interes za njima s godinama ne jenjava pa i kada nema najsvježijeg materijala.
Predgrupa ili main act?
No prije nego što krenemo sa seciranjem nastupa zvijezda večeri, prije njih su na pozornicu tog 6. prosinca 2025. kao podrška izašle dvije vrlo kompatibilne grupe. Na norvešku Bokassu smo zakasnili, ali taman smo stigli pred izlazak 1000mods. Tvornica je već na njima bila na osamdeset posto popunjenosti, u zraku se osjećao miris dobre večeri gdje ljudi neće mirovati, već će ulaziti u mosh pit, bengati glavama te se nekontrolirano derati između pjesama. Tako nekako je i bilo.
Grčki stoner/hard rock bend, s primjesama psihodelije i metala, izbacio se na pozornicu s eksplozivnom Electric Carve s njihovog trećeg albuma i odmah je prisvojio publiku. Nastavili su s nešto smirenijom, barem u prvih desetak sekundi, Road to Burn, pjesmom koja sporo gori, a sa skoro deset minuta trajanja vodi vas kroz pustinju kakvu su opisivali momci iz Kyussa. U setu od četrdeset minuta nisam stekao dojam da su predgrupa, nije se osjetilo da rade zagrijavanje za Clutch, niti da su tu da odrade stvari – mosh pit se formirao tamo negdje na Speedhead te mi se čini da od tada pa do posljednje i najpoznatije Vidage nije stao. 1000mods na pozornici izgledaju kao do kraja napunjene baterije bez roka trajanja, a pogotovo to vrijedi za pjevača i basista Danija te umjetnika-mašine na bubnjevima, Labrosa.
30 godina od kultnog Clutcha ili 21 godina od Blast Tyrant – svejedno je
Točni kao švicarski sat na pozornicu u 22 nula-nula izlazi Clutch. Ako ćemo biti precizniji, ne izlaze oni na pozornicu koliko iz zvučnika kreće intro We Need Some Money, njihovom obradom pjesme Chucka Browna i The Soul Searchersa koja se našla na albumu Psychic Warfare (izdana kao bonus pjesma). A zatim ni više ni manje, kreće vožnjica – The Mob Goes Wild s jednog od njihovih najboljih albuma Blast Tyrant (2004.), Earth Rocker s istoimenog albuma iz 2013. pa još jedan brzinski trominutni izlet na Blast Tyrant s Subtle Hustle.
Neil Fallon je apsolutni vladar prostora, pozornice, publike, benda. Prvenstveno pjevač, osim kada povremeno uzme gitaru u ruke, ekspresijom i mimikom više se ponaša kao glumac koji priča priču publici, upire u njih prstom te raznim gestama pokazuje koliko slijedi ono o čemu pjeva. Nije ga teško zavoljeti s tim hrapavim baritonom koji vuče tu i tamo na propovjednika koji omađija publiku, dok s druge strane imamo nemilosrdnog blues shoutera koji ispaljuje rafale u Profits of Doom. I sada se opet trebam ponoviti, ali pjesme Blast Tyrant uzele su dobar dio repertoara u prvoj polovici koncerta. Kao potpisnik ovih redova i jedan od onih kojima je to izdanje posebno drago, nisam imao ništa protiv. Uostalom, nisam ni primijetio da nekoliko metara od mene, između tonca i pozornice (taman gdje treba) već se odigrava mosh pit, a majice su toliko natopljene da su isparile s glazbom uživljenih tijela.
„Kad god ti odgovara“
I dok piva leti zrakom Clutch nas časti s Big News s eponimnog albuma iz 1995. godine. Hardcore i stonerski napaljeni drugi album je negdje između sirovosti prvijenca pa prema groovu kakvog osjećamo u njihovom zvuku do danas. Big News je tu za njihove vjerne pratitelje koji su prije 30 godina otkrili te zemaljske rokere pa zajedno s njima rasli iz albuma u album. Nevjerojatno je samo kako praktički nikad nisu razočarali, već su na svakom studijskom izdanju plasirali nešto novo, a u srži svoje, bez potrebe za dodvoravanjem nikome i ničemu. Još dublje su zagrabili s A Shogun Named Marcus, minimalno aranžiranom sa studijskog debija Transnational Speedway League (1993.). Znalci su tu itekako došli na svoje.
Fallon je na Ghostu (nećemo više ni spominjati s kojeg albuma) u ruke po prvi put uzeo gitaru te smo s njom ušli u neformalni drugi dio koncerta. Nije to nigdje naznačeno, ali se osjetilo da su eksplozivnih 40 minuta presjekli s predahom za uštimavanje gitara. Clutch su gotovo devet pjesama izveli ‘u komadu’, Fallon nije govorio između pjesama, već je većinom gitarist Tim Sult, taj jedan skroman i stidljiv genijalac, stvoritelj toliko prepoznatljivih riffova, počinjao pjesme. U redu, nije započeo Quick Death in Texas, jednog od favorita publike sudeći prema reakcijama, ali shvaćate što želim reći za Sulta. Ispod svoje šilterice, to je čovjek koji samo radi svoj posao, a i čini se da ga rijetko tko ili što može oduševiti. Iste riječi mogao bih reći i za basista Dana Mainesa, dok se najaktivniji član nakon Fallona doima Jean-Paul Gaster na bubnjevima. Ali to je i vjerojatno zbog njegovog gritty stila, inspiriranog jazzom i funkom, koji se prelijeva u blues-rock jamove.
Spacegrass sam si podcrtao u notesu kao ‘onaj’ trenutak koji koncert pomakne na razinu više i nakon pjesme iz 1995. ništa više nije bilo isto – svemirsko putovanje s lansiranjem počinje na refrenu „whenever it feels right“ i masa ljudi koji se pokreću u ritmu naprijed-nazad. Kada smo se vratili na Zemlju sve nam je nekako izgledalo manje bitno. Makar, onda opet do izražaja dolazi Fallonova ekspresivnost i želja da mu publika ne bude opuštena – očima prati prve redove, spaljuje nas s X-Ray Visions, dok na Firebirds bendu daje da dovrši pjesmu s kraćim jamom.
Za Jacka
Pjesmu nešto novijeg datuma dobili smo pred sam kraj sa Slaughter Beach. Upravo je ona poslužila da napravi zagrijavanje za posljednju u službenom dijelu – Regulator. Ne bih sad volio raditi usporedbe s drugim bendovima, ali mene je Clutch uzeo kada sam prvi put čuo Regulator. Nešto slično mi se puno kasnije dogodilo s Brantom Bjorkom i njegovom Locked and Loaded te s 1000mods i Vidage. Nije slučajnost da sve tri pjesme karakteriziraju teški i hipnotički riffovi, sabatovski utjecaji bez tipičnog refrena, dok publika bez većih problema može zapjevati: „come with me and walk the longest mile“.
Bisevi me u posljednje vrijeme sve više umaraju. Više bih volio da bend samo nastavi svirati, bez nepotrebnog igrokaza s „hoćemo još“, ali što je tu je. Valjda i bendu treba par minuta vremena da dođe k sebi pa lupi još dvije-tri za ekipu. U ovom slučaju bile su dvije – očekivana Electric Worry jer svi želimo čuti tu blues-rock himnu na tragu Muddyja Wattersa i Johna Lee Hookera, derati se „bang, bang, bang, bang“ i „vamonos, vamonos“ na refrenu, sve zajedno upogonjeno s Fallonovom slide gitarom koja se posebno isticala nakon hooka. To nije samo ponavljanje, već je duboko ukorijenjeno u blues kojim se Clutch inspirira. S Electric Worry oni su napravili radiofoničnu južnjačku hitčinu.
Kada već govorimo o utjecajima i inspiracijama, upravo je obrada Creedencea i njihove Fortunate Son ostavljena za kraj. Posveta je to njihovom menadžeru Jacku Flanaganu koji je preminuo 2019. te kojem su neizmjerno zahvalni do današnjeg dana. Zaključak je da smo čuli sve njihove najslušanije pjesme, odveli su nad od Zemlje do bespuća svemira i natrag, a iako je koncert trajao ‘samo’ sat i dvadeset minuta, ne bih rekao da je bend bilo kome ostao dužan. Štoviše, rekao bih da je naša dužnost napuniti Tvornicu i sljedeći put kada se nenametljivo najave. Do slušanja, Clutch.
