novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Knjige

Književna kolumna: Priče s police

književna
Foto: Canva.com
Vrijeme čitanja: 6 minute

Odakle uopće krenuti? Ako uvod ne zvuči pretjerano uzbuđeno, morate znati da to nije slučaj. Kažu se da su početci teški, ali pronaći vremena započeti frišku kolumnu pokazalo se ovih dana pravim malim podvigom. I slatkim, no to će se iščitati iz narednih redaka.

Tema je morala biti simpa, ali istovremeno dovoljno fleksibilna da opravda tipkanje po tipkovnici u ritmu očekivanih objava. Smatram da kolumna mora biti ogledalo osobnosti onog tko piše. Ona je osvrt i možemo se sad svađati čija je subjektivnost “objektivnija”, ali to i dalje ne mijenja činjenicu da je taj komad teksta nešto osobno, ili bi to trebao biti. Znao sam da želim pisati opušteno, znao sam da zabavni gimmick pomaže. Koncept se na kraju dugo kuhao, a pod budnim se okom Ziher tima sve se začinilo tamo gdje je trebalo.

Pričali smo o trikovima zanata, gimmicku

Moj će trik ovaj put biti istraživačko novinarstvo neposredne okoline, u doslovnom smislu tih riječi. Dok pišem ove redove mogu pružiti ruku lijevo i nasumično odabrati papirnati predmet proučavanja. U životu sam imao puno pretrpanih polica. Prati me ta ljubav, ili opsesija kad baš hoćete da nazovem pravim imenom, od malih nogu i sjećanja na šarene naslovnice koje su nadohvat ruke. Imao sam sreće, očito. Ukus se, jasno, mijenjao s godinama pa napravio puni krug. Knjige, stripovi, nasumični suveniri; Ti i brojni drugi interesi krasili su i krase moj životni prostor. Često se mijenjaju i nadopunjuju, a spomenutog prostora zbog njih je sve manje. Zašto onda to ne iskoristiti za kolumnu?

Plan je kroz tekst obrisati prašinu sa stvari koje krase spomenute police pa ih čitatelju predstaviti na prikladan način. Neka self reflection fora, iako zapravo prije shelf reflection. Uostalom, svi se knjiški crvi vole hvaliti policama, a ni sam nisam iznimka. Tko zna, možda, ako se koncept pokaže popularnim, dođemo do “gostujućih tekmi” na policama domaćih book blogera. Ima još dosta do tog trenutka, trenutno mi je drago da sam našao vremena za seriju članaka pred vama.

Nadam se da će sadržaj police biti dovoljno zanimljiv da vam zadrži pozornost. Na neki način, nadam se da će biti dovoljno zanimljiv kompenzirati sve one, unutar teksta rastrte, fulane opaske i loše fore autora – krenimo redom.


Alessandro Boffa – „Životinja si Viskovitzu” (Vuković i Runjić, 2007.)


Niti jednu drugu knjigu nisam toliko puta kupio tijekom života kao što sam to napravio s Boffinom „Životinja si Viskovitzu”. Razlog za to je jednostavan, dobra je knjiga i ako smo si mi dobri postoji velika šansa da sam ti ju, prije ili kasnije, gurnuo ispod nosa uz obrazloženje da ju moraš pročitati. Sjećam se jednog Interlibera, kad sam kupio sedam primjeraka ove knjige pa da budem miran s poklonima za sve nadolazeće blagdane i rođendane. Dosta sam ju “reklamirao” i po raznim book clubovima. Vjerujem da bi pretragom stana i sada naišao na barem dva primjerka.

Što je toliko magično u opskurnoj knjizi koja svojim velikim lijepim fontom jedva prebaci sto i pedeset stranica? Upravo to što ne bi uopće trebala biti opskurna; lako se čita, razigrana je, a šokira i nasmijava u isti mah. Realnost je pak da je knjiga i dalje poprilični skriveni dragulj, ali me to ne dira. Barem znam što ću kupiti nekome za poklon kad se pruži prilika.

književna
Foto: Igor Milković/Ziher.hr

Ovo je opis knjige koji sam svojevremeno iskoristio za najavu jednog Book Cluba:

„Jedina knjiga biologa Alessandra Boffe ostavlja snažan dojam na sve koji su imali prilike iskusiti moderne basne skrivene među njenim stranicama. Radilo se o mravu opsjednutim moći, napaljenom pužu, morskom psu s manirama ili kameleonu s krizom identiteta; ove priče su jednostavno zvjerski dobre.” – New Yorker

Vrijeme je za pub kviz!

Koje dvije riječi povezuju trgovinu odjećom, hotel u kojem je dugo vremena živio te umro Nikola Tesla i američki tjednik pokrenut 1925. godine, koji slovi kao „najpoznatiji tjednik svijeta”, a poznat je po ilustracijama na naslovnicama, satiričnim karikaturama, kratkim pričama i kritičkim političkim promišljanjima? Odgovor je New Yorker.

Legendarni časopis dovoljno je popularan da se i u Zagrebu može naletjeti na pokoju platnenu torbu s njegovim logom, premda bi mi bilo draže vidjeti fizički primjerak samog lista koji za mene još uvijek ostaje mit. Ipak, barem je digitalna verzija dostupna pa bilo tko s makar prolaznim interesom može škicnuti čemu takva fama.

Prepoznatljivosti tjednika je, osim kvalitete sadržaja, definitivno pomogao vizualni identitet. Genijalne, često subverzivne, naslovnice odavno su nadišle granice samog časopisa pa ih vidimo u svakakvim komercijaliziranim ili manje komercijaliziranim formama. Policu krase u više navrata, kao puzzle i kao cover jednog od mojih najdražih albuma svih vremena, Propagandhijevog četvrtog albuma „Potemkin city limits”.

Link na neslužbenu arhivu New Yorker naslovnica pronađite OVDJE.

Foto: Igor Milković/Ziher.hr

Grupa autora – „Svjetlucaju ledene perle” (Kulturtreger, 2022.)


Friška gošća police ova je divna antologija suvremene književnosti Islanda koju još nisam načeo, ali planiram u dogledno vrijeme. Urednik je Sjon, legenda tamošnje scene, pisac i pjesnik koji je često surađivao s Bjork, a čije je djelo domaća publika imala prilike upoznati posredstvom romana „Plava lisica”. Dapače, Sjona i sve pisce zastupljene u antologiji mogli ste upoznati i uživo, u zagrebačkoj Booksi, u sklopu ovogodišnje „Revije malih književnosti”.

Tko je bio na Reviji vjerojatno se pomalo i iznenadio koliko ti poslovično hladni sjevernjaci pršte toplinom i britkim humorom. Dugo nisam osjetio toliko cosy atmosferu na nekom književnom predstavljanju. Svi su oni simpatični, svi su oni “pomalo svoji”, a najvažnije je da svi pišu divno i da još uvijek možete nabaviti primjerak zbirke u Booksi.

Foto: Igor Milković/Ziher.hr

James Joyce – „Mačak i vrag” (Petrine knjige, 2022.)


Naprosto obožavam činjenicu da je autor „Uliksa” i „Finneganovog bdjenja” napisao svom unuku priču za djecu. Kasniju Joyceovu prozu prati aura već mitske kompleksnosti. Težina njegovih djela ima vlastiti život. Utkana je u današnju pop kulturu pa lako smetnemo s uma da je ozbiljno lice skriveno iza naočala i Guinnessa uopće moglo napisati išta osim „Uliksa”.

Srećom, jedan od mojih najdražih novih izdavača, Petrine knjige, nije dopustio da Joyceova luckasta strana padne u zaborav. U pitanju je kultna slikovnica „Mačak i vrag”, zapravo naknadno ilustrirani Joyceov tekst ukraden iz pisma unuku, koji je u hrvatskom izdanju predivno oslikao Tomislav Torjanac.

Već treće izdanje, sad u vlasništvu druge izdavačke kuće , mora biti garancija užitka čitanja. A užitak ova slikovnica stvarno i jest. Neću puno o zapletu, pogledajte radije naslovnu ilustraciju i nemojte previše razmišljati, nego kupite klincima knjigu. Ako nemate klince, nemojte opet razmišljati, nego si ju priuštite, zaslužili ste.

Foto: Press

Mima Juračak – „Sitan život” (Jesenski Turk, 2022.)


Morao sam ubaciti malo lokalpatriotizma za kraj. Mimu znam osobno i često smo se družili u ”mom” Sisku. Nakon petrinjskog i sisačkog potresa, preselio sam se u Zagreb, u kojem sam, ako ćemo biti iskreni, privatno i poslovno već jednom nogom i bio. Time se samo sve ubrzalo, no omiljeni grad na tri rijeke i dalje skriva dobre priče za sve voljne malo istražiti. A kad smo kod dobrih ljudi i pozitivnih gradskih priča, tu iskače Mima. Dobitnici nagrade Prozak i Na vrh jezika, za djela autora do 35 godina, objavljena je prva knjiga, zbirka priča „Sitan život”.

Većinu priča u zbirci, budno oko literarnog entuzijasta, moglo je zamijetiti na regionalnim književnim natječajima gdje bi često kući odnijele pobjedu. Sada su ovi mali, prekrasno čudni životni zalogaji prvi put na okupu.

Kaže poleđina knjige: „Uvodna priča ovog ciklusa, “U bazenu” kao da je sfumato cijelog života”. Želite li, poput mene, znati što to znači, onda krenite listati. Nećete požaliti, dapače…

Foto: Press

I kako sad završiti tekst na prikladan način? Svi pisci koje sam preporučio unutar kolumne puno su bolji u tome od mene, no ne predajem se bez borbe. Uostalom, zašto bi trebali naglašavati završetak kad možemo slaviti početak? Plan za „Priče s police” je neki okvirni mjesečni ritam, kad već uspijem odvojiti par trenutaka za tipkovnicu. Veselim se.

Do idućeg puta. Do idućeg čitanja.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

Be social

Komentari