Kratke knjige za dug dan
Treba biti realan, nije lako održati naviku čitanja u današnjem vremenu. Ako se borite ostvariti onu vječnu želju i napokon ‘čitati više’,uzmite u obzir da niste sami, Baš jučer sam dobio poruku da je frend osnovao mali privatni bookclub s ciljem da prvenstveno poveća kvantitetu, no ujedno i kvalitetu pročitanih stranica. Želio se takvom radnjom natjerati čitati bar malo svaki dan. Zadani rok diskusije o knjizi, tvrdio je, uvelike bi mu pomogli u tome.
Zašto uopće moramo pribjegavati takvim trikovima? Razloga ne manjka; nemilosrdna satnica na poslu, život u dobu prepunom tehnoloških distrakcija, stres uzrokovan pandemijama i ostalim neočekivanim nemezama koje su obilježile svakodnevicu. Pomalo tragično, ali koncentraciju, a kamoli vrijeme potrebno za uron u dobru knjigu, ima sve manje ljudi. Ni sam nisam imun na takvo stanje kad su u pitanju kojekakvi gigantski tomovi i ogromne, da ne kažem, ‘knjižurine’. Zbog toga je nastavak članka posvećen onim kratkim i slatkim književnim poslasticama koje si vremenski može priuštiti baš svatko. Nema izlika, riječ je o odličnim knjigama koje se gutaju u danu, ali koje i nakon čitanja itekako dugo ostaju s nama.
Pa krenimo…
Zoran Predin – „Mongolske pjege” (Fraktura, 2021.)
Nisam siguran prate li Slovenci moderne literarne trendove bolje, no donedavno sam imao osjećaj da su nekako tematski otvoreniji i odvažniji od pisaca s domaće scene. Pogledate li naprimjer ‘slovenski serijal’ knjiga priznatog izdavača Dalkey Archive shvatit ćete da su se susjedi stranoj publici predstavili više pomoću apsurda i fantastike, nego kroz izlizani urbani realizam. No današnje pitanje je kako se domaćoj publici svojim drugim romanom predstavio Zoran Predin?
Mala knjiga velikog (kant)autora u sebi skriva još veće poruke. One stanovniku ovog podneblja nisu nepoznate. Dapače; pomalo su tragično sveprisutne. Ima li uopće boljeg prostora od regije da naglasi moć te utjecaj politike i povijesti na živote pojedinaca? Snaga Predina kao pisca je u tome što u vrtlog groteske političkog karijerizma, tajnih službi, turskih pohoda, ali i one malo modernije pljačke unosi uz zanimljiv pristup i obilatu dozu humora. Istina, smijeh je često kroz suze, ali ništa manje nismo ni očekivali od knjige koja je toliko vezana uz ovdašnje tlo.
Topla preporuka za pronicljive čitatelje kojima dnevne vijesti nisu u potpunosti razbile volju za otkrivanjem gorkih istina domaće svakodnevice.
Ocjena: Vlast vjerojatno ne odobrava subverzivnu satiru, ali dajem čvrstih 9/10
Terry Pratchett – Vozački, Kopači, Letači – trilogija „Bromelijada” (Lumen, 2020.)
Gdje uopće započeti s predstavljanjem Terryja Pratchetta?
Posrijedi je najprodavaniji britanski autor devedesetih, osoba koju je zbog zasluga na poljima književnosti, ali i humanosti, kraljica Elizabeta II. proglasila vitezom. Simpatični i samozatajni Pratchett svojim je prirodnim talentom, no prije svega nepokolebljivim sistematskim radom, stvorio opus kakvim bi se malo koji pisac kroz ljudsku povijest mogao pohvaliti. „Discworld”, njegov najpoznatiji i ujedno matični književni serijal broji danas čak četrdeset i jedan zasebni nastavak romaneskne forme. Pustit ću Vas na trenutak da ta informacija sjedne; … četrdeset i jedna knjiga i preko petnaest tisuća napisanih stranica. Samo količinski gledano, u pitanju je zadivljujuć pothvat, ali ono što istinski zadivljuje jest kvaliteta napisanog.
Skriboman Pratchett neupitno predstavlja velikog barda britanske satire, barem jednako dobrog poput kakvog Dickensa ili Wodehousea, a njegova djela ne bi se uz čašu piva libili preporučiti ni ljubiteljima klasičnog BBC humora. Jednostavno rečeno; ako volite „Crnu guju”, „Allo Allo” , „Mućke”, „Leteći cirkus Monty Pythona” pronaći ćete nešto za sebe u opsežnoj papirnatoj ostavštini Sir Terryja.
Trilogija o malom narodu Tuljaka spada u rana djela ovog majstora, ali to ne znači da ne posjeduje sve značajke zbog kojih je pisac i postao prepoznatljiv. Kratko ugodno štivo obiluje ne samo radosnom fantazijom već i provjerenom satirom konzumerizma, rasizma, međuljudskih odnosa te modernog života općenito.
Zašto bi trebali čitati?
Najbolji odgovor ponudit će citat maga Pratchetta…
„…jer u ova vremena, dok se osjećamo malo, trebaju knjige koje potvrđuju da smo svi veliki.”
Ocjena: 8/10, odlična radost za staro i za mlado
Samantha Schweblin – „Sedam praznih kuća” (Fraktura, 2021.)
Argentinsku spisateljicu Samanthu Schweblin domaći čitatelji imali su prilike upoznati putem prijašnjih izdanja istog izdavača, a posebno izdvajam odličnu „Sezona kentukija”.
„Sedam praznih kuća” predstavlja rani rad, ali ujedno priznato i nagrađivano djelo spisateljice toliko vične kratkoj formi.
Kuća je nešto naše, često samo za nas; nešto skriveno i privatno. U domu živimo, ljubimo, svađamo se i proživljavamo kako najbolje tako i najgore trenutke svoga kratkoga vijeka na ovom već osuđenom planetu. Činimo to daleko od očiju javnosti, a knjige često gutamo iz eskapizma u želji vidjeti kod drugih ono nevidljivo, ono što tako uspješno skrivaju iza zidova svog doma. Schweblin je itekako svjesna da ‘kuća’ tj. dom posjeduje nevjerojatnu dozu intimnog i suptilne krhkosti.
Psihu svojih protagonista daje nam objeručke na uvid, a ritam, pristup, stil te često zamagljena granica uobičajenog i bizarnog čine ovo pitko djelo kandidatom za najbolju knjigu objavljenu ove godine. Priče me pomalo podsjećaju na Carvera, no Schweblin unosi među rečenice emotivnost koja (pre)često Carveru nedostaje. Prva priča o odnosu majke i kćeri, njihovom čudnom hobiju i skrivenim strastima majke i kćeri slomit će Vam srce kako to samo najbolje priče mogu učiniti; …iz prikrajka. A ostale priče samo nastavljaju visok standard postavljene kvalitete.
Što manje znate o ovoj kratkoj zbirci to bolje, uronite u čitanje neopterećeno i pustite da vas nasmije, rastuži i zadivi.
Ocjena: 11/10, hoću još, pa opet!
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
