novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Istaknuto

Kolumna: Četiri ključne razlike između onih koji se smiju i onih koji će plakati

Vrijeme čitanja: 7 minute
Foto: Fanpop.com

Ne želim propovijedati, pisati kvazi-manifeste samopomoći, propinjati se nad bilo kime od vas i govoriti kako treba živjeti. Nisam toliko hrabar, a i da znam kako totalno bih to zadržao za sebe. Čuvao bih tajnu kao Bandić partijsku iskaznicu i uživao na izoliranoj plaži negdje na Bora Bori, brisao guzicu svjetskim valutama i plivao s dupinima. Ipak, evo me u polumračnom stančiću na rubu Zagreba u pola 4 ujutro pišem tekstove, otvaram četvrti Staropramen i razmišljam o tome što točno stoji između mene i zadovoljnog osmijeha na licu. Možda još koje pivo, ali to sam već nekoliko puta isprobao i bilo je prilično kratkotrajnog učinka.

Na stranu sad moji problemi.

Kako to da je toliko malo ljudi zadovoljno? Ne zanimaju me životne okolnosti, sreća ili slučajnost. Nije stvar niti novaca ili posla; nekome je životni san biti siromašni ribar na otoku usred ničega. Jeste li se ikad pitali kako to da neki uspiju napraviti “to nešto” dok većina zauvijek luta uokolo?  Malo sam razmišljao i evo što sam smislio, pa čitajte ako vas je volja.

1.Hokus, pokus – Fokus!

Foto: Fanpop.com

Sjećam se kad sam bio klinac, nikako se nisam mogao odlučiti što želim biti. Trenirao sam osam različitih sportova u nekoliko godina, išao na strane jezike i gitaru, razmišljao o klaviru. Tada mi se činilo da radim puno toga korisnog i da je samo pitanje vremena kad ću se u nečemu pronaći i sigurno postati najbolji.

Deset godina kasnije, još uvijek čekam.

Često razmišljam o tome što da nisam odustao od gitare kad je postala prezahtjevna, ili objesio kopačke o klin sekundu kad su rukometaši uzeli zlato u Ateni.  Možda danas ne biste čitali ovaj tekst, nego me proklinjali što fulavam jedanaesterac u finalu Mundijala. Tko zna, možda bi i don Mamićone dobio “ponudu koju ne može odbiti” pa bi me prodao u Barcu gdje bih vozio Ferrarija,  prčio manekenke i imao vlastitu liniju donjeg rublja.

Foto: Fanpop.com

Hoću reći, prečesto se događa da izgubljeni u zadimljenim kafićima nad duplim pelinom shvatimo gdje smo možda pogriješili, od čega možda nismo trebali odustati, a onda šaljivo nazdravimo neuspjehu i samo krenemo dalje. Gorak je osjećaj priznati da si možda jednom bacio ručnik u prvoj rundi, gotovo kao i pisati o tome.

Kao i obično, postoji i druga strana tog novčića. Odrasli smo u okruženju koje potiče pravnike, ekonomiste i znanstvenike, a sve ostalo marginalizira, umjesto da slavimo i iskorištavamo široku lepezu talenata. Straši se djecu siromaštvom i nezaposlenošću ako ne odaberu nekakvo “pošteno zanimanje”, ali zaboravljamo da nije sve za svakoga. Takvim ponašanjem i ulijevanjem straha od malih nogu guši se iskra u klincima koji su imali šansu postati povijesni i možda ih osuđujemo na život sivila.  Nezahvalno je očekivati od njih da se odupru tom pritisku.

Uvijek me stisne kada razmišljam o tome koliko je potencijalno fantastičnih pisaca, sportaša ili pjevača skončalo kao sasvim prosječni prodavači jer su im mama i tata rekli da je tako sigurnije.

Nitko ne uspije iz prve. Najveći svjetski poslodavac kineskoj djeci, Nike, svojedobno je napravio super reklamu u kojoj Michael Jordan govori o svojim propustima. Milijun fulanih zicera i beskonačna lista situacija u kojima je mogao odlučiti utakmicu, ali nije uspio. Čini li ga to prosječnim košarkašem ili ga to što je iskoristio svoje neuspjehe kao gorivo za ići dalje čini baš većom legendom!

A mogao je postati skroz solidan poslovnjak …

2.Kovač svoje sreće

Baš kao antički pisci na početku epa evocirat ću vječnog Mišu Kovača i zavapiti “Ja sam kovač svoje sreće!”. Amen frende, amen.

Foto: Fanpop.com

A sad nastranu šalu na stranu. Prosječan čovjek pogledao je previše  filmova u kojima se dobre stvari jednostavno dogode, a čekanje uspjeha i prilike postalo je stil života. Svi stalno nešto čekamo. Sutra, sljedeći mjesec, bolja vremena, više novaca. Zarobljeni smo u čekanju Godota, a većina nije niti pročitala knjigu. Ne znaju da ne završava dobro.

Sve je to dio jackpot sindroma koji imamo u akutnom ili kroničnom obliku, ali u konačnici je svejedno. Maksimalan učinak uz nikakav trud i kozmičku intervenciju stvarno zvuči fantastično, ali koliko ljudi uspije dobiti tu lutriju? Još bitnije, koliko je vas spremno mirno čekati i životom se kladiti da će se izvući baš njihovi brojevi?

Veliki ljudi shvaćaju da je stvar preuzimanja odgovornosti za svoje postojanje. Uspjeh i sreća nisu laki i ne dolaze svakome. Dolaze rijetkima, a većina ipak treba jebeno krvavo raditi za njih, što je dio koji nam se uvijek nekako najmanje sviđa. Nažalost, život nema scenarij i većina nas ipak nije Meg Ryan niti Hugh Grant. Nećemo se slučajno na ulici sudariti s bogatašem koji će nam nakon jednog pogleda u duboke plave oči dati posao snova, niti postati superzvijezde jer smo obični.

Brzo svi pogledajte – najobičniji čovjek na svijetu!  Sumnjam da ćete to ikad čitati, ili imati njegov poster na zidu.

Uostalom, probali su s Big Brotherom pa vidite kako je to završilo. Ako su za vas Mrkvica i Krešo pojam ljudina, onda lupite glavom u tipkovnicu i samo naprijed. Imate moj glas.

3.Tik – tak

Bronnie Ware je medicinska sestra iz Australije. Provela je više od 10 godina vodeći brigu o ljudima na smrtnim posteljama, s vremenom je napisala članak s top 5 stvari za kojima ljudi žale na samom kraju i znate što je na vrhu? Nikad nećete pogoditi.

“Žao mi je što nisam bio na Woodstocku.”

Foto: Fanpop.com

Šalim se, naravno. Najveći životni propust jednoglasno je nedostatak hrabrosti da se živi po svojim pravilima, a ne stalno pokušavajući zadovoljiti ljude oko sebe. Zar nije to inspirativno, i pomalo zastrašujuće? Ja ne želim čekati još čitav život da otkrijem kakav je osjećaj istinski žaliti. Ne postoji ništa tužnije. Osim možda Mufasine smrti ili ne znam…Antičevićkinog engleskog, ali to je već neka druga priča.

Vrijeme je uvijek problem, nikad ga nema dovoljno i imamo naviku sve shvatiti pet minuta prije nego što se zastori spuste. Izležavanje na kauču, gledanje Sulejmana i gušenje u Pringlesima  još nikome nije urodilo plodom, a ponašamo se kao da je to recept za sreću. Polako brate, ima vremena. Sutra ću drugačije, i onda opet ispočetka. Beskonačna potjera mačke i miša, samo što je mačka debela, nemotivirana i vuče se po podu. I radi posao koji ne voli. I ne putuje koliko bi htjela, niti radi stvari koje bi je ispunile i single je već godinama. I nema novaca. Sori maco, al tako je.

Foto: Fanpop.com

I kad sam već spomenuo Pringlese, koji je vrag s tom kutijom? Mislim da je lakše izvući Excalibur iz kamena nego zadnji čips iz kutije bez da ju naginješ.

Osim ako…čekaj, je li Arthur smio nagnut kamen?

4.Muda

Istraživanje provedeno 2010. godine u Americi pokazalo je kako je jedna od najvećih kočnica za početak osobnog razvoja strah od neuspjeha i konkurencije. Nije neko iznenađenje, priznat ću. Prosječan Zemljanin uglavnom misli kako sigurno nije baš on toliko kreativan, pametan i sposoban kao ostali, a upravo to je njegova najveća prednost. Objasnit ću i zašto.

Timothy Ferris, američki poduzetnik, multimilijunaš i motivacijski govornik proveo je zanimljiv eksperiment prilikom jednog govora na sveučilištu. Obećao je put oko svijeta i 50 000 dolara keša osobi koja kroz tjedan dana uspije intervjuirati tri slavne ili inače teško dostupne osobe.

Nitko nije osvojio nagradu.

Možda pogađate – nitko nije niti pokušao. Studenti su kasnije izjavili da su računali na bolje sposobnosti, snalažljivost ili dobre veze svojih kolega i činilo im se nemoguće da baš oni uspiju. Ferris je razočaran rekao kako bi nagradu osvojio bilo tko da je makar pokušao, jer bi samim time bio bolji od ostalih.

Svi smo nesigurni i svi se bojimo. Prava veličina je u tome da svejedno krenemo naprijed. Nisu ostali baš toliko bolji, i često ispada da umjesto najboljih uspiju najhrabriji, čisto jer je najbolje taj dan baš nešto boljelo i imali su obaveza i …ma, znate kako to ide.

I jebiga, u trenutku kada znaš što želiš, preuzmeš odgovornost za ishod i odlučiš to napraviti bez daljnjeg odgađanja. Ne preostaje ti ništa nego staviti muda u nemilosrdnu šaku života i moliti se bogovima da ih neće zgnječiti.

U sklopu ove zadnje rubrike, volio bi spomenuti nedavni viralni video Ivana Šarića. Ako ne znate o čemu se radi, ispužite iz te pećine, zaboga, i potrčite malo za svojim vremenom jer stvarno zaostajete.

Sekundu kada je Šarićev video stavljen na Youtube, odsviran je prvi akord veličanstvenog hrvatskog jala nakaza i razni ponosni besposličari i forumaši zaplesali su bez imalo srama. Stvarno, teško je hodati uzdignute glave u zemlji u kojoj rijetko tko propušta priliku na sva zvona proglasiti koliko je užasno govno smrti. Pogotovo kad vidiš ljude iz svakog zabačenog kutka svijeta kako podržavaju ideju i šire radosnu vijest o “Hrvatu koji je krenuo za svojim snovima”,  osim njegovih zemljaka. Amerikanci po forumima skupljaju lovu da mu plate put do New Yorka, a hrvatska stoka piše zlobne komentare na engleskom kako bi ih svi razumjeli, ne bi li mu upropastili šanse. Čak i Srbi podržavaju, jebote. I to na ćirilici! Pazi bezobraznike, po našem latiničnom Internetu!

Stvarno ljudi, zar su vaši životi toliko uzbudljivi i nevjerojatni da nitko nije poželio nešto više za sebe? Nezaposlenost i rad za crkavicu u ovoj zaboravljenoj prčiji su očito bolji i komotniji nego što zvuče, čim daju toliko poticaja kretenokraciji da sere po ljudima koji su “ispod njih”.

Kada su suluda hrabrost, rizik i originalnost postali nešto čemu se smijemo? Video je odličan, a čak i da je totalno dosadno i nimalo smiješno sranje, svejedno zaslužuje trometarski kip od bračkog kamena i da ga se još stoljećima opjevava jer je napravio nešto za što nitko od četiri i pol milijuna zadovoljnih luzera nije imao muda. Uložio je sve i onda stavio glavu na panj. Učite od njega. Rispekt, majstore.

I za kraj, ako njemu uspije, skupljam lovu i snimam “Fuck me Scarlett Johansson” – pa kud puklo. I ako vidim zle komentare, smaknut ću vas na Jelačić placu, a onda reanimirati samo kako bih mogao opet.  Zato šerajte, ako Boga znate.

Do sljedećeg puta živjeli, a sad prestanite čitat moje gluposti i ponosno pokažite svima da imate muda.

Veća su nego što se čine.

Be social

Komentari