Komentar: Ide li Jabuka u bio otpad?

Na dan kada se građani Zagreba opraštaju od Jabuke, naši novinari u komentatorskom triptihu postavljaju neka pitanja za sve aktere – Grad, Jabuku i društvo u cjelini.

Piše: Helena Kezerić

Ne mogu reći da sam iznenađena razvojem događaja oko Jabuke. Klub ima kultni status, ali i cijeli razvoj priče oko zatvaranja navlači na sebe mutne vode. Teško je reći tko govori istinu, ali glasnogovornicima Grada Zagreba više ništa ne vjerujem. Radije bih postavila neka druga pitanja.

Tko danas uopće radi na obrazovanju građana? Na kulturnom uzdizanju tih istih građana? Zna li uopće svatko od nas koja su njegova prava? Znamo li se ponašati u suživotu s gradom? Tko odgaja mladež dok ju ne odgajaju roditelji? Na što nam liči ulica? Zašto smo neki dan svjedočili metaforičkoj smrti mlade generacije na Markovom trgu?

Nekad prije se dodatni sadržaj u gradovima kreirao i oblikovao u skladu s određenom filozofijom, razmišljalo se o potrebama građana. Od najranijih dana naglasak je bio na obrazovanju, bontonu, pravilima ponašanja. Postojali su programi za odgoj koji su se pohađali u slobodno vrijeme. Danas ovakav pristup građanima i smisleno oblikovanje grada zvuče kao znanstvena fantastika.

I treba krenuti otpočetka da bismo došli do odgovora na neka od ovih pitanja jer je problem puno dublji i kompleksniji nego se to na prvu čini. Pogledajte na što nam liče dječje emisije i programi. Nema novijih kvalitetnih crtića, nema edukativnih emisija, dječji program je poražavajuć. Studenti, jadni hrvatski studenti. Sigurno ste čuli što se dogodilo nedavno na Pravnom fakultetu. PRIČAMO O PRAVNOM FAKULTETU SVEUČILIŠTA U ZAGREBU, U GLAVNOM GRADU REPUBLIKE HRVATSKE. Mladi ljudi bez naslijeđenog kapitala u neugodnom grču sa životom pokušavaju sačuvati zdrav razum.

Nitko ne spominje brigu za sebe, kulturnu naobrazbu, kulturno uzdizanje, to više nije usađeno u odgoj od ranih dana. Nitko ne gleda na kazalište, film, književnost, glazbu kao alate za odgoj građana. Zašto? Zašto što nekome odgovara da se pretvaramo u ovce, da smo tupi, neznalice i da ne pružamo otpor. Ne huškam na nerede i nasilje, ali kako će se išta promijeniti ako nitko pod milim bogom ne izrazi nezadovoljstvo?!

Cijeli sustav je pogrešan.

Bila sam u Jabuci, imam uspomene od tamo, ali ne mogu reći da je ponudom evenata u zadnjih nekoliko godina iznimno pridonijela kulturnom uzdizanju Zagrepčana. Da ju treba zatvoriti – ne treba, ali pogledajte jednu Močvaru. Raspon događanja za sve od klinaca do penzionera. To treba Jabuci. Problem je u tome što je sve oko zatvaranja Jabuke mutno, ne zna se tko pije, a tko plaća i tko naganja privatne interese.

Hoće li netko drugi preuzeti Jabuku i ulaštiti ju ili će ona završiti na otpadu kao i brojni klubovi do danas – to ne znamo, ali uskoro ćemo saznati.

Jabuka u cijeloj ovoj priči nije važna jer mali čovjek nije važan, nije ni ovaj grad više važan. Nikoga nije briga i nitko neće dići glas i boriti se protiv trenutnog stanja te izraziti nezadovoljstvo. Nema otpora, ništa se neće promijeniti. Sljedeće godine bi se isto moglo dogoditi Medici, pa za šaku godina Močvari, tko zna što je sljedeće. Sve samo zato što netko ima interese u tome. Ovo što proživljavamo, novinski članci, apsurdne i neugodne vijesti te naslovi koji nas pljuskaju blatnom vodom nekoliko puta dnevno – sve je to samo još jedan odraz obraza slučajne države i njenih ‘dobročinitelja’.

Za dva ili tri mjeseca ionako više nećete razmišljati o Jabuci kao što sad više ne razmišljate o zidu grafita na Branimirovoj, SC Poolu ili Kinu Europa.

Piše: Zrinka Kunić

Kojoj kategoriji ljudi vi pripadate? Jeste li pasivni nostalgičari kojima je uvijek „nekad bilo bolje”, a za 10 godina i ovo naše ‘sada’ ući će u istu tu rečenicu, iako vam ovaj naš ‘sada’ nikako nije dobar? Ili ste možda pobornici „samo mijena stalna jest” i prepuštate se toku vremena, pa kuda vas odnese? A možda ste oni treći, koje je sve teže pronaći, a koji žive u sadašnjosti, poštuju prošlost i na temelju toga dvoje grade budućnost.

Posljednjih dana Internet i društvene mreže prepune su reakcija na zatvaranje kluba na zagrebačkom Jabukovcu. Ono što je meni osobno više skrenulo pažnju jest razmišljanje redatelja Igora Mirkovića:

Kako bi se u narodu reklo – ubo! Da, zatvarani su i Kulušić i Saloon i Zvečka i Sidro, zatvoreno je i Kino Europa (te rane još su svježe), šutke je pao i Purgeraj (bez skandala, zamislite), zatvoreno je mnogo legendarnih mjesta. S druge strane dobili smo Vintage, Mediku, Katran, sačuvali smo Močvaru, Tvornicu i KSET, imamo više klubova nego ikad, za sve ukuse.

Što je s ovim zatvorenima? Kao što piše Mirković – vrijeme je stalo i ostavilo prostore voljenih, kultnih mjesta točno onakvima kakva su bila minutu prije zatvaranja. Kulturni Černobil usred Zagreba. Zatvaraju li se kultna zagrebačka mjesta za izlaske zbog nečijeg interesa da prostore prenamijeni? Mislite li doista da bi, da u nekom suludom scenariju netko odluči sudskim sporovima zatvoriti, na primjer, Tvornicu, umjesto nje izraslo neko drugo velebno zdanje? Prisjetite se da svaki dan, prolazeći Branimirovom, prođete kraj kompleksa Nada Dimić, da svoje aute za 15 kuna po danu parkirate pored Gredeljova postrojenja, kupujete jabuke (slučajnost, zaista) preko puta Badelove ‘grobnice’ i vrtite po parkingu gledajući u kosti Paromlina. Odgovor vam se krije upravo tamo, na mjestima koja su bila od mnogo veće važnosti za Grad nego što su, ruku na srce, klubovi. Jer kolika su usta bila nahranjena zbog postojanja tvorničkih postrojenja?

I to je glavni problem nas Zagrepčana – naš odnos prema ‘kultnom’ i ‘legendarnom’. Glorifikacija na društvenim mrežama i totalna pasivnost kada je u pitanju spremnost na promjene. Koliki su samo ‘kultni’ i ‘legendarni’ umjetnici napustili ovaj svijet zaboravljeni, u neimaštini i otuđeni? Ako tako brinemo o ‘legendama’ koje hodaju, nije ni čudo što će još sve snaći ‘legende’ od opeke.

Možda je vrijeme da se prema ‘kultnom’ i ‘legendarnom’ počnemo odnositi s poštovanjem kakvo zaslužuju. Nebitno radi li se o osobi, građevini, ideji ili uspomeni. To poštovanje uključuje svijest da se svijet mijenja, a to znači ulaganje u ‘kultno’ i ‘legendarno’, briga o njemu, redovito posjećivanje, pomaganje u novcu i društvu, stvaranje osjećaja ugode i poštivanje onoga što predstavlja. Vrijedi i za osobe i za klubove.

Odnos Zagrepčana prema ‘kultnom’ i ‘legendarnom’ nezdrav je. Da je netko prije dvadesetak godina odlučio uložiti u uređenje Kulušića, bi li klub prestao biti ‘kultan’ i ‘legendaran’? Ako sve mora ostati točno onakvo kakvo je bilo kako se ‘legendarnost’ prostora ne bi poništila, evo vam malo poviše gore primjera kako to osigurati – zatvorite vrata, stavite lanac i pustite da prođe koje desetljeće.

Među morem uglavnom „prije je bilo bolje” komentara na društvenim mrežama, zapeo mi je za oko onaj novinara Danijela Despota: „I ja sam se u Jabuci zabavljao, ali ne mislim da je zbog toga treba uvrstiti na UNESCO World Heritage.” Hvala mu na ovom citatu, skratio mi je pisanje ovog komentara.

I još kratko o politici, jer ipak radi se o Gradu koji vodi fascinantnu politiku na mnogim područjima našeg života. Da, sve je politika. Sve oko nas je politika jer politika oblikuje svaku sferu našeg života. Ali i mi smo politika – neposredno preko izbora (netko je birao tog Bandića zadnjih 20 godina; ne netko, nego većina građana, inače ne bi bio tu gdje je) i posredno našim ponašanjem prema politici. „Prije je bilo bolje” najlošija je opcija tog ponašanja. Kukanje nije način pokazivanja da mi je stalo, to je pasivna agresija i ispoljavanje frustracije kada želim da netko nešto napravi umjesto mene. Skraćeno, lijena sam i nezainteresirana. I na sekundu relevantna jer kukam s drugima.

Moj kolega Mihael kaže da je rješenje ulazak u institucije. U potpunosti se slažem, to je dugoročno, ali i dugotrajno rješenje jer nije to sam’ tak’ „evo me, sad ću ja vama nekaj reć”. U ovom trenutku neki anonimni Tomaševići ‘kopaju tunele’ prema institucijama s najboljim namjerama da promjene koje će se dogoditi Gradu uključe poštovanje ‘kultnog’ i ‘legendarnog’, a ja? A ti? Pa ništa, evo ja ovo tipkam, a ti možeš u ovoj ludoj covid eri skoknuti večeras na pivu u Vintage, KSET, Tvornicu, Močvaru ili Mediku i pomoći mjestu koje će jednom i tebi biti ‘legendarno’ i ‘kultno’ da preživi tihi lockdown. Do ponoći si doma.

Piše: Mihael Pinter

Problematika Jabuke je usko vezana za politiku, a politika je usko vezana uz činjenicu kako poznajem one koji nikada nisu i neće na bilo koji način sudjelovati u ugrozi političkog harakirija svoga grada. Milan za mene apsolutno nije negativac. On je posljedica, te u konačnici sukus, onoga što naše društvo predstavlja i čemu se divi. Izvori tog čemera i javašluka su mnogo dublje u porama ovoga društva od naricanja nad rokenrol svetištima.

Ponekad je ne sudjelovanje u općem kukavežu koje se ovih dana odvija oko Jabuke puno bolja ‘poruka’ nego bilo što drugo. Ima zgodan pasus iz knjige „U potrazi za Staklenim gradom” (Malnar/Bebek) koji govori više od svega što ću ja reći ikada na ovu temu:

„Zagrebačko ljeto — učmala atmosfera grada koji gubi volju za životom. Zvečka, Kavkaz, Blato — okupljališta navodno mondene ili talentirane zagrebačke mladeži i intelektualaca, bohema i lijepih radodajnih djevojaka. Ljepljive ruke tog sladostrasnog života, tih površnih intelektualnih konverzacija, plitkih ljubavi, lažnih ishitrenih zagrljaja i toplih ženskih tijela hladnih duša polako mi lome kosti i stežu oko guše. Isprazni razgovori žena koje sanjaju o karijeri na filmu i zajedljive, duboko intelektualne spike režisera nesnimljenih filmova. Zatim noć i u Kineskom restoranu, Staroj uri, Kod Tereze! Nezaposlena mladež i ne baš tako mlada generacija kojoj nikada nije bila data Šansa. Grozdovi mladih ljudi pred kavanama, mladež koja ne radi jer im roditelji drže pozicije iskupljujući se njihovim uzdržavanjem, potkupljujući ih Kawasakijima, Hondama i visokim džeparcima.”