Komentar: Post-Eurosong veselje i čistka na Facebooku
Eurosong je mnoge ostavio u čudu zbog pobjede talijanskih predstavnika, a nekolicina nas počela je žaliti što je sve gotovo i jedva čeka sljedeću godinu. Što su naše Eva Juraški i Helena Kezerić primijetile za vrijeme i nakon Eurosonga pročitajte u nastavku.
Komentira: Eva Juraški
Došla je nedjelja, začudo prva nedjelja bez gorkog okusa nakon 2015. godine, kada je moj prvi favorit odnio pobjedu. Tada su za slavlje bili zaslužni Šveđani, a ove godine za to su se potrudili Talijani. Mladi i energični Måneskin svojom su glam rock estetikom u duhu 70-ih i zvukom u maniri nikad prežaljenih White Stripesa poručili kako mjesta za rock ima i među zoomerima.
To je ujedno prvi put od Lordija 2006. da je rock pjesma pobijedila. Na neki način pobjeda Måneskina unijela je nadu u natjecanje koje nije nužno natjecanje za najbolju baladu ili generičku pop stvar. To će vjerojatno povući i scenarij iz 2007. godine kada su svi mahnito slali rock stvari, pa smo i mi poslali Dadu Topića i Dragonfly, ali ne bunim se. Jedino ne bih željela da Dora (ako će je uopće biti) upadne u tu zamku jer rock pjesma kod nas neće pobijediti barem idućih deset godina.
Organizacijske i voditeljske mane
Vratimo se malo na organizacijski dio Eurosonga. Moram priznati kako sam očekivala više profesionalnosti s obzirom na to da su Nizozemci dobili dodatnih godinu dana za pripreme. Produkcijski nisu bili na razini, bilo je dosta tehničkih problema tijekom izvedbe za žiri u prvoj polufinalnoj večeri, kada su čak tri države bile primorane ponavljati svoje nastupe.
U prijenosima uživo takvi problemi su, na svu sreću, izostali, no zasmetala me neplanirana stanka koja se dogodila prije irskog nastupa zbog postavljanja pozornice za nastup. Ako su znali da će im trebati više vremena za pripremu nastupa, mogli su osmisliti govor koji će odvući pažnju gledatelja, a ne nas uvjeravati kako će za koji trenutak sve biti spremno za nastup.
Popratni nastupi nakon izvedbe natjecatelja bili su dobri, falili su mi jedino skečevi. Dojmljiv mi je bio nastup po vodi iz prve polufinalne večeri i nastupi pobjednika Eurosonga na krovovima zgrada Rotterdama jer do sada nismo imali takav koncept popratnog programa, a i zgodno je osmišljen zbog mjera koje su trenutno na snazi.
Samu organizaciju izvukli su ovogodišnji natjecatelji koji su mi generalno bili bolji nego oni koji su trebali nastupati prošle godine. Definitivno se osjećala praznina ispred backstagea gdje su se uvijek vijorile zastave popraćene navijanjem vjernih fanova. Svi ovogodišnji sudionici, gledatelji i novinari bili su pod strogim testiranjima svakih 48 sati, no korona se uspjela probiti u islandsku delegaciju i zbog toga su Islanđani bili primorani propustiti sve nastupe uživo.
U cijeloj priči, osim Islanda, najviše mi je bilo žao naše Albine. Smatram da smo napokon imali pravi nastup i solidnu pjesmu, pjesmu dostojnu finala, no ono je i ovoga puta izbjeglo za dlaku (za 5 bodova, koliko je od nje bio bolji Norvežanin s Rokovim krilima). Albina je imala skoro podjednak omjer glasova publike i žirija, par bodova više je dobila baš od žirija za koji se očekivalo da će biti glavni krivac njezinog neuspjeha. Prema bodovima žirija bila je među top 10 i kao glavne krivce za ne-plasman u finale smatram Norvežanina i Azerku koji su dobili popriličan broj bodova na temelju jako jeftinog marketinškog trika umjetnog pumpanja simpatija u vidu osnovnoškolskih ljubavnih pisama, no očito je to upalilo kod publike.
Dakle, glavni razlog Albininog neuspjeha je definitivno – loš PR. Očito nije dovoljno pozirati u raznim krpicama, publiku treba osvojiti nekom sočnijom pričom ako već pjesma nije dovoljno posebna da se istakne u moru sličnih što, stavimo ruku na srce, Albinina nije bila. Albina je imala tu nesreću jačeg polufinala za razliku od susjednih “Uraganki” koje se ne bi tako dobro provele u prvom polufinalu.
Prijeđimo na finale
Što se samog finala tiče, očito je odzvonilo pjesmama na engleskom jeziku. Po prvi put nakon sredine 90-ih na prva tri mjesta zasjele su pjesme na materinjem jeziku. Ne treba zaboraviti ni ukrajinsku electro-folk stvar koja je završila na zavidnom petom mjestu pa su tako u prvih pet plasiranih čak četiri pjesme na materinjem jeziku.
O pjesmama sam sve već rekla ranije pa ću se ovdje koncentrirati na to tko je ispunio moja očekivanja, a tko je, u međuvremenu, podbacio. Glavni favoriti Italija i Švicarska odradili su posao u revijalnom tonu. Talijani su razvalili stage i imali dovoljnu količinu pirotehnike i energije, što je prepoznala publika koja inače ne sluša rock i promptno ih nagradila. Sasvim zasluženo su osvojili toliko velik broj televoting glasova.
Švicarac je vokalno razvalio, dodao je čak i jednu ekstra notu na kraju u odnosu na studijsku verziju, no sam nastup je u konačnici ispao nezgrapnim zbog previše gestikulacije i, po meni, on je tu svoju pobjedu izgubio jer je postao dio sprdnje meme zajednice. Drago mi je da je osvojio žiri nauštrb francuske predstavnice koja je u konačnici ispala pomalo neurotična i nikako zbog toga nisam htjela da pobijedi. Pjesma je bila 100% francuskog štiha, no nije me uspjela impresionirati – dapače, bila sam jako ravnodušna prema njezinoj izvedbi.
Islanđani su mi bili jako simpatični i jako mi je žao što nisu mogli biti prisutni u dvorani i slaviti sa svim natjecateljima. Ukrajina mi je bila pravo osvježenje još od kad sam ju prvi put čula i vjerovala sam da može dobro kotirati kod publike, što se na kraju ispostavilo točnim jer je sastav GO_A osvojio visoko peto mjesto.
Od ostalih malo lošije plasiranih natjecatelja istaknula se Albanija koja mi je od live nastupa narasla zbog jako dobre kombinacije efekata i pjesme te smatram da je 21. mjesto ipak malo prenisko. Bugarska predstavnica, koja je pala u zaborav zbog nešto monotonije pjesme, odradila je izuzetno topao i emotivno okrepljujući nastup.
Najveći potop po meni doživjele su Malta i San Marino kojima je preagresivan PR donio više štete nego koristi, to se posebno odnosi na Maltu koja je iskakala iz paštete na svim društvenim mrežama. Flo Rida je još jednom dokazao kako pozornica Eurosonga ne trpi velika svjetska imena, publika ih je nagradila s bijednih 13 bodova. Naravno, tu su još Velika Britanija, Njemačka, Španjolska i Nizozemska s apsolutnim nulama u televotingu.
Velika Britanija je i od žirija dobila nulu, za što će Britanci opet optužiti Brexit, no sugerirala bih da se u budućnosti pozabave više pjesmom i izvođačem, nego izgovorima. Isto vrijedi i za Njemačku i Španjolsku, a Nizozemska je tako i tako bila domaćin, a domaćini u zadnje vrijeme poprilično loše prolaze.
Razlike u glasovima
Moram se dotaknuti sada već vječnog pitanja razlike glasanja žirija i publike. Ove godine je ta razlika uočljivija nego ikad prije. Žiri je kroz povijest nekoliko puta zakinuo pobjednike publike, a na dobrom je putu bio i ove godine tako što je stavio Italiju na četvrto mjesto. Nakon glasanja žirija vrtjela sam scenu vokalnog sastava Il Volo koji je izvisio baš zbog tog žirija koji, budimo realni, nije nikad bio na talijanskoj strani.
Ove godine je publika zbilja uzela stvar u svoje ruke i spasila ne samo Talijane, nego i Ukrajince, Fince i Litvance od potpunog debakla, baš kao što je uradila i prije dvije godine Norveškoj. Žiri je spasio Maltu, Bugarsku, Belgiju i Portugal od potpunog debakla i, zanimljivo, ove godine je slabašno po prvi put nagradio Šveđane. Očekivala sam da će žiri biti zaslužan za izvlačenje balada.
Glasovi žirija uvedeni su jednim dijelom kako bi se suzbilo blokovsko glasanje, no opet je bilo vidljivo kako pojedini žiriji i dalje glasaju za susjede neovisno o izvedbama (Cipar-Grčka). Stajališta sam kako taj stručni žiri često zna biti ”nestručan” i ponekad glasati po naredbama, zbog toga bih uvijek veći primat dala glasovima gledatelja jer ipak to je show primarno za njih, a ne za šačicu odabranika. Drago mi je da je naš žiri, koji su činili Denis Dumančić, Luka Nižetić, Nika Turković, Antonia Matković Šerić i Monika Lelas Halambek, dvanaesticu odlučio dati Italiji, a ne Hurricaneu i time je na neki način i opravdao svoju svrhu.
Sve u svemu, zadovoljna sam što se ove godine Eurosong uspio održati u koliko-toliko normalnim okolnostima s obzirom na situaciju. Nadam se da će sljedeće godine biti regularan, onaj kakav svi poznajemo (s meet-upovima, koncertima i tulumima), tim više što nam nakon šest godina Eurosong ponovno dolazi u susjedstvo. Do tada se nadam da će se Måneskin zaletjeti do nas u sklopu promo turneje i razbiti predrasude o muškarcima koji se šminkaju i nose pete (koji su još uvijek tabu tema i pedesetak godina kasnije).
Komentira: Helena Kezerić
Ovogodišnje izdanje Eurosonga donijelo mi je zabavnu večer, pozitivnu napetost za vrijeme objave glasova žirija i publike, ali i manje prijatelja na Facebooku. Iskreno, do zadnjeg trena nisam znala hoću li subotu navečer dočekati u šatoru blizu nekog riječkog vrha ili ću biti pred ekranom. Loša vremenska prognoza donijela mi je večer smijeha, nachosa i ugodnog iznenađenja rezultatom Eurosonga. Favoriti su mi bile tri potpuno različite pjesme, bilo mi je svejedno hoće li pobijediti Švicarska, Italija ili Ukrajina, iako sam ipak najviše naginjala k Ukrajinskoj predstavnici. Måneskin je na kraju Eurosong odnio u Italiju pjesmom Zitti e Buoni i iskreno im čestitam na pobjedi.
Možda ću ovim tekstom naljutiti nekolicinu koja će se u mojim riječima prepoznati, ali to me ni najmanje ne dira jer na takve ljude je šteta trošiti riječi, vrijeme i energiju. Što nekog čini rockerom, a da u očima nekog drugog ne bude fejker? Više ni sama glazba očito nije dovoljna, ali to je u redu jer se zadnjih godina glazba sve teže svrstava u neke opće poznate žanrovske ladice, no udovoljite mi. Što nekog čini manje rockerom ili punkerom, a više fejkerom? Odgovor je – samo vaše mišljenje jer o tim ljudima o kojima sad pričate i prozivate ih fejkerima na dnevnoj bazi, ne znate baš ništa.
Krenimo primjerom u svijetu običnih malih ljudi pa se prebacimo na one glazbene. Jesam li ja fejkerica zato što obožavam ići na doom i sludge koncerte, ali cijelo vrijeme trubim o nekom synthu i japanskoj glazbi i vjerojatno ćete me vani češće vidjeti u točkicama i šljokicama, a ne bendovskim majicama i jaknama na prišivke? Vjerojatno jesam onom liku koji je bio na svim koncertima u Attacku, a mene samo povremeno vidi tamo i misli da sam došla zbog nekog člana benda ili da impresioniram nekog lika iz publike. Ljudi imaju pravo imati mišljenje, to je jedino što zapravo uvijek i imaju. Sve ostalo je trenutno i prolazno. Kad smo došli do tog zaključka, prelazimo na ozbiljna pitanja.
Kako za vas izgleda prosječni rocker? Je l’ mu kosa masna i kad se zadnji put otuširao? Ima li na hlačama mrlju od pive i jesu li mu majicu nekad u prošlosti napali moljci?
Make it until you fake it
Ako me još uvijek ne pratite, kreirat ću dovoljno slikovitu situaciju primjera radi – ne zato što jedni nalikuju drugima, samo zbog lakšeg shvaćanja. Naši čitatelji znaju da domaća nezavisna i underground scena krije mnoge žestoke sastave svjetskog kalibra koji nikako da dobiju itekako zasluženo priznanje kod kuće. Probudite malo maštu, treba vam na ovom putovanju. Znam da će biti teško i nevjerojatno, ali pokušajmo zajedno.
U ovoj priči mladi žestoki rock bend naziva XYZ u svojim ranijim godinama svira na ulici i u malim klubovima (svaka slučajnost i podudarnost između XYZ, određenih aktera domaće nezavisne scene i benda Måneskin je slučajna i izmišljena za potrebe boljeg shvaćanja primjera). Jednog dana se odluče prijaviti na neki show iz dosade, zajebancije, oklade ili iskrene želje za promocijom ili nekom vrstom priznanja – nebitno.
Prijave se na Supertalent i nekim čudom bivaju prepoznati od strane stručnog žirija i publike te nagrađeni pobjedom – u Hrvatskoj. Rock da pobijedi kod nas na nekom natjecanju koje se prikazuje na TV-u? Znam, nevjerojatno. Kad im je već tako dobro krenulo i vjeruju u sebe, XYZ prijavili su se na novo natjecanje (recimo Doru), opet su pobijedili.
Kako su sad tu bili već priznatiji i poznatiji, imali su cijeli tim suradnika koji se brinuo o stvarima o kojima se bend ionako ne bi trebao previše brinuti. Sve je profesionalno i konačno više ne moraju sve sami raditi. I da, dizajneri su nudili da im skroje odijelca koja će nositi na tom velikom natjecanju, što su oni prihvatili jer su prezentacija i vizualna slika danas pola posla. Ne znam kako vi, ali ja ovdje ne vidim apsolutno ništa loše.
To ih je dovelo na jedno puno veće, međunarodno natjecanje (recimo Eurosong) gdje su s ponosom predstavljali svoju državu, i gle čuda – ponovno pobijedili. Takva pobjeda mladom bendu u tom trenutku znači sve na svijetu, sasvim je prirodno pokazati emocije, no komentari su te subote umanjivali žestinu benda zbog suza i veselja članova benda.
Biste li vi tu njihovu pobjedu dočekali optužbama da su XYZ fejkeri, narkomani, drogeraši, sumnjivog morala i slično ili biste im čestitali, baš i da vam njihova glazba nije po ukusu? Odgovor na ovo pitanje će jako puno toga reći o vama. Sad znate što je prošao jedan mladi bend, čiji je pjevač najstariji član i ima samo 22 godine, samo nekoliko sati nakon pobjede na Eurosongu.
Pričamo o talentiranim “klincima” koji su 1999., 2000. i 2001. godište, na turnejama peglaju sami svoju robu i pohode second hand dućane. Sviraju od tinejdžerskih dana i obožavaju rock, iako to što sviraju nije tvoja prva asocijacija na žanr. Osude na temelju izgleda, zvuka, ponašanja – kako smo mi predivno otvoreno društvo puno senzibiliteta za (ne toliko) drugačije oko sebe. Optužbe su se nizale jedna za drugom, a na društvenim mrežama sve samo dežurni pljuvatori i izazivači nekulturnog dijaloga. Hvala bogu pa postoji unfriend, delete, hide, unsubscribe opcija za čišćenje naslovne stranice od nepristojnih i netolerantnih pojedinaca.
Konačno o Eurosongu
Od voditeljskog tima sam očekivala više. Zamjeram nezgrapne formacije voditeljica za vrijeme prijenosa. Zašto nitko nije vodio računa o visini i nekom općem skladu voditeljskog dua, stvarno ne znam. Pojedini izvođači su znatno bolje izveli pjesmu u odnosu na polufinalnu večer, ali dojmovi se nisu znatno mijenjali. Iz polufinala sam prenijela u finale Ukrajinu kao glavnog favorita uz Švicarsku i Italiju i misao vodilja mi je bila da pobjeda čeka nekog od njih.
Jako zanimljivu plesnu točku imali smo prilike vidjeti za vrijeme glasovanja. Riječ je o kombinaciji baleta i spretnosti na BMX-u, ostavljam link da oni znatiželjni provjere o čemu je riječ.
Kad slušate tako jednu pjesmu za drugom, shvatite kako neke vrlo lako padaju u zaborav. To je jako dobar kriterij za eliminaciju. Cipar me totalno razočarao nemaštovitom odjevnom kombinacijom i osrednjom izvedbom. Kao da očiti Lady Gaga utjecaj nije bio dovoljan za flop. Albanska predstavnica je imala jako dobru izvedbu dosadne pjesme – šteta za nju. Islanđani su bili neodoljivi i vrlo simpatični, no ne dovoljno za pobjedu. Ukrajina je ispunila očekivanja, skroz sam se navukla na bend i neće biti zaboravljeni.
Dva sata su prošla u trenu, a praćenje glasova žirija bilo je vrlo napeto. Kad su se počele nizati nule od publike, više nisam znala što očekivati. Na kraju su se bodovi publike većinom poklapali s mojim ocjenama. Ako je išta ova Eurosong večer pokazala, to je da generične pjesme više ne prolaze, a pjevati na materinjem jeziku je itekako poželjno.
Nedostajalo mi je malo nekog efekta iznenađenja u nastupima i pokoja treš točka, pored Norveške. Za mene je Eurosong zaista natjecanje na kojem je sve moguće. Do sada smo se stvarno nagledali čudesa i voljela bi da se tako nastavi u budućnosti. Talijanska pjesma predstavnica istaknula se u konkurenciji i zasluženo ušla u top pet najzanimljivijih pjesama, na kraju je publika presudila i donijela im trofej. Nisu Måneskin nikakvi spasitelji rocka jer rocku ne treba spasitelj, ali je lijepo nakon toliko vremena slušati žešću numeru kao pobjedničku.
Čitajte i učite o glazbi koja vas okružuje
I samo ću još kratko komentirati par stavki. Make up je prisutan u glazbi dulje nego što mislite. To napominjem za sve ove moralne vertikale pune čuđenja koje možda čitaju. Od Alice Coopera, Davida Bowieja, Roxy Music, preko glam bendova, romantičara 80-ih pa do grupe H.I.M. čiji je frontmen Ville Vallo vjerojatno jedan od zadnjih svjetski poznatih glazbenika koji su se besramno šminkali bez da su osjećali da im je muškost ugrožena (ne računam Steel Panther koji su ostali vjerni sebi i dan danas sviraju i njeguju jedinstveni glam rock stil koji je skoro pa izumro i gleda se posprdno, a nekad je bio trend).
Rock (i glazba općenito) je evoluirao i postao dosadan u odnosu na imena koja su žarila i palila u sedamdesetima i osamdesetima. Ako ste mislili da smo danas slobodni i nesputani, pogledajte dokumentarac o The New Romantics pokretu, ne moramo čak ni zalaziti u rock. Nekom je rock danas sinonim za flanel košulje, nekom za poderane hlače i prljave čizme, a nekom je nekad bio sinonim za natapirane frizure ludih boja, eyelinere, šljokice i šljašt.
Također, ono što je prema našim poimanjima rock ili pop, u nekoj drugoj državi se drugačije zove ili zvukom varira, a spada u tu općenitu žanrovsku kategoriju. I da, neki rock bendovi su itekako nosili filmski stilizirana odijela i pomno birali svoje odjevne kombinacije, ali moda se promijenila. Ne možemo očekivati da jedan mladi bend danas nosi nešto što su nosili The Animals na crno bijelim ekranima šezdesetih.
Zadnja i najvažnija stvar koje trebate biti svjesni – glazba iz SAD-a i Britanije kroji trendove, ali nije sve na svijetu. Toliko dobrih bendova ima u Turskoj, Rusiji, Japanu, Poljskoj, Mađarskoj, Tajlandu, Finskoj i u svakoj drugoj državi na ovom svijetu. Tužno je cijeli život provesti slušajući bendove iz tri i pol države dok cijeli oceani glazbe čekaju da ih otkrijete. Eurosong više nije toliko reprezentativan, ali svake godine iznjedri nekoliko bisera koji su jako dobar početak za daljnje istraživanje nama neznane glazbe.
Danas nam je znanje u džepu, trebamo samo naći vremena za naučiti nešto novo umjesto da do beskonačnosti skrolamo po društvenim mrežama. Nije to više kao nekad kad ste budili roditelje u 6 ujutro da vam kažu što to svira na radiju, tražili ih da vam puštaju ploče i kasete da upijete što više glazbe koju nemate gdje drugdje čuti. Dajte, iskoristite pozitivne strane vremena u kojem živite i izađite iz svojih okvira. Budite dobri prema sebi i prema drugima, pogotovo onima koje ne poznajete i razvijajte kulturu dijaloga – toliko od mene zasad.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
