“Krivo je jugo” (Nataša Dragnić): Ljetno štivo zbog kojeg se nakratko gubi razum
Nisam nikad imala ljetnu avanturu. Štoviše, u tinejdžerskim godinama, kad normalnim mladim bićima padaju morska ljubakanja na pamet, sama ideja ljetovanja nije me oduševljavala jer je predstavljala provođenje vremena s čitavom familijom u još manjem prostoru od onog u kojem ga provodimo tijekom godine. Dok su moje prijateljice škicale momke na plažama na kojima su njihovi roditelji kartali belu i jeli kruh s paštetom, ja bih se pri povratku s ljetovanja hvalila pročitanim opusom Agathe Christie ili Mary Higgins Clark.
Najbliže ljetnoj romansi za moj pojam bilo je slušanje Vesne Pisarović na walkmanu i danonoćno SMS-anje s tadašnjim boyfriendom, a sadašnjim – mužem. Hm, da, jutro nam nikad nije donijelo kraj, a kad smo malo odrasli, i kad smo mogli zajedno ljetovati, ja sam redovito pronalazila razloge za svađu i pola bismo godišnjeg odmora od fakultetskih obveza proveli dureći se, dok je morski žal golicao maštu svakom drugom prosječnom pobunjenom mladcu. Tako je oduvijek bilo, more je iz nekog razloga uvijek budilo najgore u meni, ali nije odustajalo od mene – uvijek me pokušavalo vratiti k sebi, opravdavalo se i uvjeravalo me – nije krivo more, krivo je jugo.
Nekad su potrebne godine…
Rečenica je to koju sam puno puta čula nakon što sam se, trbuhom za kruhom, preselila u Dalmaciju – life’s funny that way. More mi je priuštilo neke od najtežih i najizazovnijih trenutaka u životu, ali i neke od najromantičnijih, baš kako su obećavale pjesme. Ipak, trebale su godine da na morskoj obali udahnem punim plućima, opustim se i budem svoja, a more me strpljivo čekalo, znajući da se uvijek sve svede na onu staru – sve u svoje vrijeme, i oluje, i sunca.
Baš kao što se more u mom životu pojavilo neočekivano, neočekivano mi se u rukama stvorila i friška knjiga hrvatske književnice s njemačkom adresom (slaba sam na takve, pogotovo na Maricu Bodrožić) – “Krivo je jugo” Nataše Dragnić. Nije mi to prvi susret s ovom autoricom pokraj čijeg sam imena davno, pročitavši njen prvijenac “Svaki dan, svaki sat”, stavila opasku – romantičarka. Očekivala sam romantiku i od njenog ovogodišnjeg romana, ali Nataša Dragnić, glumica, spisateljica, učiteljica, uspjela me iznenaditi steamy (volim te engleske višeznačnice) pričom o mladim samodopadnim Nijemcima koji s idejom o postavljanju kazališnog komada dolaze na otok Brač, potpuno nespremni za otočne vremenske (ne)prilike.
Nonšalantni dijalozi nadobudnih umjetnika odmah su me usisali u vrtlog ljubavnih zavrzlama, a njihovo putovanje s naizgled bezazlenim ciljem ubrzo je postalo putovanje života, pomalo nalik psihodeličnom Šoljanovom Kratkom izletu. Ono što čini ovo djelo posebnim vještina je autorice za skrivanjem bitnoga između redaka, zbog čega se likovi Stefan, Barbara, Michael, Katrin, Lisa, Anton, pa i njihovi domaćini, Julia i Toma, čitatelju čine gotovo nedorečenima, jer čitatelj je taj koji likovima daje dodatnu, izrazito subjektivnu, dimenziju, zahvaljujući kojoj oni postaju ljudi od krvi i mesa, ljudi s kojima možemo suosjećati, koje možemo osuđivati, ljudi čije reakcije govore o njima više nego to čine njihove riječi.
Bolje izgubiti razum zbog knjige, nego zbog juga
U ovoj izuzetno atmosferičnoj psihološkoj drami koja me podsjetila na ljetne hitove kao što su izvrsni roman o ljetu Françoise Sagan “Dobar dan, tugo” i klaustrofibični klasik Agathe Christie “Deset malih crnaca”, netko će se pronaći, netko će moliti za ljubav, netko napraviti prvi korak, netko će se zakuniti da zna prepoznati da oluja polako jenjava čak i ako ne izgleda tako, netko će poželjeti da more utiša sve zvukove svijeta, a čežnje izgubljenih likova mnoge će od nas, vjerujem, natjerati da prolistamo stare foto albume, prisjetimo se romantičnih trenutaka uz šum mora ili, u mom slučaju, napetosti koja bi se s ljetom u meni namreškala poput valova.
Jedno je sigurno, “Krivo je jugo” seksi je ljetno štivo zbog kojeg ćete nakratko izgubiti razum koji vas tijekom godine opterećuje svojim analizama i uvažavanjima tuđih želja, zbog kojeg ćete se spontano prepustiti strastima, a za sve ono nepromišljeno reći – krivo je jugo!