„Kuća za ptice” (E. Meijer): Povratak na put prirode

„Ptice mi pokazuju da vrijeme nije ravna linija, kako ga ljudi poimaju. Stvari ne završavaju, samo mijenjaju oblik.”

Još dok je knjiga Eve Meijer „Kuća za ptice” bila u najavi privukla me svojom naslovnicom mekih boja staroga papira i pomalo retro crteža ptičice na grani. Odmah ispod nje stajao je kratki opis koji glasi ovako: „Ova je knjiga slavljenje života uronjenog u prirodu.”

Zavidim Gwendolen Howard

Kažu da vas neke knjige nađu baš u onom trenutku u kojem ih trebate i mislim da je mene „Kuća za ptice” pronašla upravo u jednom takvom. U želji za bijegom od civilizacije, besmislene užurbanosti ljudskih masa, raznih moranja i stvari koje iscrpljuju, emocija koje vas izmore, neprestanog pritiska i potrebe za mirom, tišinom, zvukom vjetra u krošnji i pogledom na zelenilo dokle pogled seže, pohitala sam za ovim romanom tražeći u njemu i svoj vlastiti život. Tražeći u njemu odgovore na pitanja između kojih se nalazi i ono ključno: bih li ja to mogla? Ostaviti sve i otići živjeti u kućicu na selu? Mogla bih i znam sada da pomalo zavidim Gwendolen Howard.

Uspješna violinistica odlazi na selo

Gwendolen Len Howard bila je violinistica koja je uspješnu karijeru u Londonu napustila sa svojih 40 godina da bi otišla živjeti na englesko ladanje i tamo je ostatak života posvetila proučavanju ptica.

Kako saznajemo iz romana, koji je zapravo romansirana biografija, Len Howard od djetinjstva je imala poseban odnos s pticama. Još kao djevojčica stvarala je prijateljstva s njima, nadijevala im imena i proučavala njihovo ponašanje. Kad je odselila u London da bi se školovala za violinisticu ljubav prema pticama na neko je vrijeme pala u drugi plan, no nikada nije potpuno iščezla. Kasnije je, kako smo vidjeli, u potpunosti prevladala.

O Len Howard se malo zna

Ne zna se mnogo o pravoj Len Howard. Znamo da je živjela u kućici u Sussexu proučavajući ptice, a kroz roman se provlače njezini zapisi o Zvjezdici, sjenici s kojom je uspostavila poseban odnos. Spisateljica se navodno koristila autentičnim zapisima same Howard pa tako saznajemo da je Zvjezdicu naučila brojati.

Len Howard napisala je i dvije knjige koje su bile bestselleri, ali danas se do njih teško dolazi.

Konačno je udovoljila sebi

Uvijek sam voljela romansirane biografije kao formu i nije me pretjerano bilo briga je li sve unutra doista bilo tako ili se pisac poigrao maštom. Pisac se jednostavno mora poigravati maštom, pa čak i kad se trudi što vjernije prikazati nečiji život. Eva Meijer o privatnom životu Len Howard uglavnom je mogla nagađati, ali više od toga nije ni bilo potrebno. Možda na trenutke, unatoč sveprisutnoj ljubavi za ptice, i ne možemo razumjeti poriv protagonistice da se osami u kući na selu, taj dio kao da je nešto slabije motiviran, ali jasno je da se u prošlosti razočarala u ljubavi, a na neki se način i umorila od gradskoga života, a to itekako mogu razumjeti i uzeti kao valjanu motivaciju.

Možda je zapravo tek tim odlaskom na englesko ladanje konačno udovoljila sebi, unutarnjem i pravom „ja” koje nam je često skriveno, ne od očiju javnosti, nego od svojih vlastitih.

Život Eve Meijer

Nakon što me kroz roman zaintrigirao i zainteresirao život Gwendolen Howard, tako me je nakon čitanja zainteresirao i život same autorice. Zašto baš biografija žene koja je odlučila živjeti na selu s pticama?

Naime, saznala sam da je Eva Meijer, osim što je spisateljica, također i filozofkinja s doktoratom te vizualna i glazbena umjetnica. Polje njezinog interesa su – životinje. S njima je provela život, kao jedanaestogodišnja djevojčica odlučila se za vegetarijanstvo, a kad je počela proučavati filozofiju shvatila je da zapadna misao nije puno važnosti pridavala životinjama. Većina filozofija, uključujući i dominantnu kršćansku, čovjeka stavlja na prvo mjesto, a životinju svodi na puku stvar. Eva Meijer odlučila je i njima dati glas. Ali kako ne bi sve ostalo na tome, ona proučava i jezik i komunikaciju životinja. Odavno se već zna da nisu samo ljudi sposobni za većinu stvari koje su se u povijesti pripisivale samo njima. Životinje su također sposobne i za učenje, empatiju, komunikaciju i mnoge druge stvari. Pogledajte samo što je dosad otkriveno o plesu pčela ili inteligenciji hobotnica. S tim u vezu možemo dovesti upravo i eksperiment Len Howard sa svojom miljenicom Zvjezdicom koju je naučila brojati. I ne samo to, Zvjezdica je nakon nekog vremena sama zahtijevala brojanje.

„Slavljenje života uronjenog u prirodu”

U svjetlu autoričinih interesa i životnog poziva ovaj se roman može čitati doista kao „slavljenje života uronjenog u prirodu”, skretanje pozornosti na glasove koje ne želimo ili smo zaboravili razumjeti. I sama Eva Meijer šaptačica je životinjama baš kao što je to bila i Gwendolen Howard, a ja se skromno nadam da ću se jednom moći kvalificirati kao – šaptačica mačkama.

Povratak na put prirode

Sve u svemu, ovaj roman je lijepo, ugodno štivo koje ima tendenciju poravnati neke naše izmještene vrijednosti, vratiti nas na put prirode, podsjetiti nas da nismo sami na svijetu i da ga dijelimo s drugim živim bićima koja itekako imaju dušu, inteligenciju, sposobnost komunikacije, emocije i na kraju krajeva, imaju život koji nije i ne smije biti isključivo u rukama čovjeka.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.