navijačke
23. studenoga 2022.

Vrijeme čitanja: 10 minute Izvadite tu majicu s motivom hrvatske šahovnice s dna ormara, otvorite si pivo, kad ga već navijači u Kataru ne mogu popiti, i krenite s nama u potragu za navijačkim duhom.

2. studenoga 2022.

Vrijeme čitanja: 9 minute Na ovim našim prostorima žanr horora nikad nije u potpunosti zaživio, iako potencijal postoji. Pokušaja je bilo, a u nastavku vam donosim malu listu preoruka za gledanje.

Knjige

„Kuća za ptice” (E. Meijer): Povratak na put prirode

Vrijeme čitanja: 4 minute

„Ptice mi pokazuju da vrijeme nije ravna linija, kako ga ljudi poimaju. Stvari ne završavaju, samo mijenjaju oblik.”

Još dok je knjiga Eve Meijer „Kuća za ptice” bila u najavi privukla me svojom naslovnicom mekih boja staroga papira i pomalo retro crteža ptičice na grani. Odmah ispod nje stajao je kratki opis koji glasi ovako: „Ova je knjiga slavljenje života uronjenog u prirodu.”

Zavidim Gwendolen Howard

Kažu da vas neke knjige nađu baš u onom trenutku u kojem ih trebate i mislim da je mene „Kuća za ptice” pronašla upravo u jednom takvom. U želji za bijegom od civilizacije, besmislene užurbanosti ljudskih masa, raznih moranja i stvari koje iscrpljuju, emocija koje vas izmore, neprestanog pritiska i potrebe za mirom, tišinom, zvukom vjetra u krošnji i pogledom na zelenilo dokle pogled seže, pohitala sam za ovim romanom tražeći u njemu i svoj vlastiti život. Tražeći u njemu odgovore na pitanja između kojih se nalazi i ono ključno: bih li ja to mogla? Ostaviti sve i otići živjeti u kućicu na selu? Mogla bih i znam sada da pomalo zavidim Gwendolen Howard.

Foto: Pinterest

Uspješna violinistica odlazi na selo

Gwendolen Len Howard bila je violinistica koja je uspješnu karijeru u Londonu napustila sa svojih 40 godina da bi otišla živjeti na englesko ladanje i tamo je ostatak života posvetila proučavanju ptica.

Kako saznajemo iz romana, koji je zapravo romansirana biografija, Len Howard od djetinjstva je imala poseban odnos s pticama. Još kao djevojčica stvarala je prijateljstva s njima, nadijevala im imena i proučavala njihovo ponašanje. Kad je odselila u London da bi se školovala za violinisticu ljubav prema pticama na neko je vrijeme pala u drugi plan, no nikada nije potpuno iščezla. Kasnije je, kako smo vidjeli, u potpunosti prevladala.

O Len Howard se malo zna

Ne zna se mnogo o pravoj Len Howard. Znamo da je živjela u kućici u Sussexu proučavajući ptice, a kroz roman se provlače njezini zapisi o Zvjezdici, sjenici s kojom je uspostavila poseban odnos. Spisateljica se navodno koristila autentičnim zapisima same Howard pa tako saznajemo da je Zvjezdicu naučila brojati.

Len Howard napisala je i dvije knjige koje su bile bestselleri, ali danas se do njih teško dolazi.

Foto: Pinterest

Konačno je udovoljila sebi

Uvijek sam voljela romansirane biografije kao formu i nije me pretjerano bilo briga je li sve unutra doista bilo tako ili se pisac poigrao maštom. Pisac se jednostavno mora poigravati maštom, pa čak i kad se trudi što vjernije prikazati nečiji život. Eva Meijer o privatnom životu Len Howard uglavnom je mogla nagađati, ali više od toga nije ni bilo potrebno. Možda na trenutke, unatoč sveprisutnoj ljubavi za ptice, i ne možemo razumjeti poriv protagonistice da se osami u kući na selu, taj dio kao da je nešto slabije motiviran, ali jasno je da se u prošlosti razočarala u ljubavi, a na neki se način i umorila od gradskoga života, a to itekako mogu razumjeti i uzeti kao valjanu motivaciju.

Možda je zapravo tek tim odlaskom na englesko ladanje konačno udovoljila sebi, unutarnjem i pravom „ja” koje nam je često skriveno, ne od očiju javnosti, nego od svojih vlastitih.

Foto: Pinterest

Život Eve Meijer

Nakon što me kroz roman zaintrigirao i zainteresirao život Gwendolen Howard, tako me je nakon čitanja zainteresirao i život same autorice. Zašto baš biografija žene koja je odlučila živjeti na selu s pticama?

Naime, saznala sam da je Eva Meijer, osim što je spisateljica, također i filozofkinja s doktoratom te vizualna i glazbena umjetnica. Polje njezinog interesa su – životinje. S njima je provela život, kao jedanaestogodišnja djevojčica odlučila se za vegetarijanstvo, a kad je počela proučavati filozofiju shvatila je da zapadna misao nije puno važnosti pridavala životinjama. Većina filozofija, uključujući i dominantnu kršćansku, čovjeka stavlja na prvo mjesto, a životinju svodi na puku stvar. Eva Meijer odlučila je i njima dati glas. Ali kako ne bi sve ostalo na tome, ona proučava i jezik i komunikaciju životinja. Odavno se već zna da nisu samo ljudi sposobni za većinu stvari koje su se u povijesti pripisivale samo njima. Životinje su također sposobne i za učenje, empatiju, komunikaciju i mnoge druge stvari. Pogledajte samo što je dosad otkriveno o plesu pčela ili inteligenciji hobotnica. S tim u vezu možemo dovesti upravo i eksperiment Len Howard sa svojom miljenicom Zvjezdicom koju je naučila brojati. I ne samo to, Zvjezdica je nakon nekog vremena sama zahtijevala brojanje.

Foto: evameijer.nl

„Slavljenje života uronjenog u prirodu”

U svjetlu autoričinih interesa i životnog poziva ovaj se roman može čitati doista kao „slavljenje života uronjenog u prirodu”, skretanje pozornosti na glasove koje ne želimo ili smo zaboravili razumjeti. I sama Eva Meijer šaptačica je životinjama baš kao što je to bila i Gwendolen Howard, a ja se skromno nadam da ću se jednom moći kvalificirati kao – šaptačica mačkama.

Povratak na put prirode

Sve u svemu, ovaj roman je lijepo, ugodno štivo koje ima tendenciju poravnati neke naše izmještene vrijednosti, vratiti nas na put prirode, podsjetiti nas da nismo sami na svijetu i da ga dijelimo s drugim živim bićima koja itekako imaju dušu, inteligenciju, sposobnost komunikacije, emocije i na kraju krajeva, imaju život koji nije i ne smije biti isključivo u rukama čovjeka.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

(Visited 193 times, 1 visits today)
Be social
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari