Lisbeth Salander vratila se u lošijem izdanju (“Što nas ne ubije”, F. Álvarez)

Na kinoplatna vratio se jedan od najzanimljivijih suradničkih parova u svijetu kriminalističkog filma – misteriozna mlada računalna hakerica  Lisbeth Salander i novinar uglednog švedskog časopisa  Mikael Blomkvist. Obožavatelji ove kultne Millennium trilogije koja je bazirana na knjigama Stiega Larssona jedva su dočekali novu ekranizaciju prema knjizi The Girl In The Spiders’ Web (Što nas ne ubije u hrvatskom prijevodu) koju je Šveđanin David Lagercrantz napisao kao četvrti nastavak sage nakon Larssonove smrti koristeći iste likove.

Lagercrantzovo je djelo postalo svjetski bestseler, a u hrvatskim se kinima trenutno prikazuje adaptacija njegovog romana. Je li novi filmski nastavak jednako zakovao oči gledatelja za ekran i osvojio hvalevrijedne kritike kao sjajni Muškarci koji mrze žene Davida Finchera iz 2011. godine? Nažalost, vjerujem da nije.

Tipično i predvidljivo 

Hollywood je očito smatrao da novi književni autor donosi i sasvim drukčije viđenje likova pa je odlučio promijeniti cjelokupnu filmsku ekipu, što i nije bila najbolja ideja. Umjesto Finchera redateljsku palicu preuzima Urugvajac Fede Álvarez. Umjesto Rooney Mare i Daniela Craiga u ulogama Salanderice i Blomkvista gledamo Claire Foy i Sverrira Gudnasona. 

Radnja prati Lisbeth Salander u opasnoj misiji u kojoj mora uništiti računalni program koji omogućava pristup svakom nuklearnom oružju na svijetu, što ne bi predstavljao toliki problem kad joj suparnica ne bi bila vlastita sestra blizanka, Camilla.

Nakon tako sjajnog prvijenca, nemoguće je ne uspoređivati Što nas ne ubije s Muškarcima koji mrze žene. Riječ je o dva doista drugačija dojma. Fincherova ekranizacija kompleksnija je i mračnija, osjetno odiše mističnom atmosferom skandinavskog krimića, donosi mnogo više od nasilja, adrenalina i akcije – uvlači nas u unutarnji svijet likova i njihove međusobne odnose. Postavlja gledateljima pitanja na koja ne dobiju odgovor čak i kada se zavaraju pa pomisle da su sada zaključili tko je krivac i kako će završiti.

Međutim, priča nije jednaka sa Što nas ne ubije. Gledajući film nedostaje prepoznatljive švedske atmosferičnosti. Dobiva se osjećaj kao da se gleda tipični američki akcijski film u kojem najnapetije dijelove predstavljaju pucnjava i potjere skupim automobilima. Tenzija je građena na nasilju i dugim scenama bježanja i borbi s neprijateljima. Naravno, to uključuje i prilično neuvjerljive scene: primjerice, početak u kojem pratimo događaj iz Lisbethinog djetinjstva kada bježi od oca koji je seksualno zlostavljao nju i sestru – i to tako da skače s balkona vrtoglave visine. Iste sekunde nakon što je pala na tlo, djevojčica ustaje i trči dalje kao netaknuta.

Neka nova Lisbeth

Svaka čast Claire Foy u ulozi Salanderice, ali većini publike koja je upoznala izvrsnu Rooney Maru u Fincherovom djelu teže će prihvatiti ovu promjenu. S druge strane, fanovima serije The Crown bit će neobično vidjeti Claire Foy s kratkom crnom kosom, odjevenu u kožnu jaknu i sigurnu na kotačima motora s obzirom da je u seriji tumačila elegantnu i ženstvenu kraljicu Elizabetu II.

Lisbeth Salander kakvu ovdje vidimo čini se poput nove osobe u odnosu na Lisbeth Salander u izvedbi Rooney Mare. Mara donosi duboko upečatljiv lik, vječito bezizražajnog izraza lica, zagonetnu, problematičnu, ali visokointeligentnu i zadivljujuću u svojim vještinama. Claire Foy uvjerljiva je glumica, samopouzdana je i opasna, ali njeno tumačenje Lisbeth jednostavno ne odgovara slici djevojke koju smo prethodno upoznali. Međutim, ne možemo kriviti nju, nego koncept cijelog filma. I sami Blomkvist slabo je portretiran, djeluje poput sporednog lika za kojeg na trenutke zaboravimo da sudjeluje u radnji.

Općenito, psihologizacija Salander ovdje je vrlo slabo prikazana, što je prilično velik propust jer je riječ o jednom od najoriginalnijih likova suvremene književnosti koji osim dojmljive pojave sa sobom nosi i mračnu životnu priču. Ironično s obzirom da Što nas ne ubije ovu genijalnu darkericu i njenu mučnu prošlost stavlja u prvi plan, a u Muškarcima koji mrze žene pojavljuje se u nešto manje scena.

Razočaravajuća kostimografija

Lisbeth se ovdje doima pomalo neljudski, poput superheroja kojem ništa ne može nauditi, samostalna u apsolutno svakoj odluci i situaciji, a Fincher je prije sedam godina zavirio dublje u njenu intimu, otkrivši nam njenu krhku stranu i kompleksne emocije iza neutralne maske koju nosi. Jedino su u sceni konačnog obračuna između nje i sestre na površinu isplivale neke davno pokopane traume i boli koje su obje pohranile u sebi.

Čak je i kostimografija pomalo razočaravajuća – Rooney Mara hipnotizirala je gledatelje nekonvencionalnom ljepotom koju je istaknula tamna šminka, mnoštvo piercinga i grubog nakita te različite frizure, a Foy ne samo da djeluje prilično starije, nego je i prilično vizualno monotona što se tiče kostima i šminke.

Jedan od zanimljivijih detalja bila je debitantska uloga najpoznatije transrodne manekenke Andreje Pejić koja se nakratko pojavljuje u filmu kao Lisbethina ljubavnica.

Obračun sa zrncem patetike

Ističe se i sukob dviju sestara, Lisbeth i Camille, pozitivke i negativke koje upadljivo odudaraju jedna od druge fizičkim izgledom: Lisbeth djeluje grublje, tamnokosa je i odjevena u muškobanjastu odjeću, a Camilla je plavokosa, ženstvena, nosi žarku krvavu crvenu boju od glave do pete i cipele s visokim potpeticama. Međutim, takav sukob također ne predstavlja ništa novo u kinematografiji, djeluje poput klišeja, pogotovo s obzirom na njihov konačni obračun koji će završiti sa zrncem patetike.

Također, scenografija je u određenim dijelovima doista impresivna, kao i vizualni efekti, ali ne može se ignorirati slutnja da su ti efekti ujedno i pokušaj skretanja pažnje s ostalih nedostataka filma.

Sve u svemu, pravi Larssonovi fanovi ostat će razočarani, a filmski kritičari podijeljeni u mišljenjima. Slavnoj franšizi kao da ponestaje inovativnih (filmskih) ideja. Međutim, ako volite tipične akcijske filmove (i pogotovo ako niste upoznati s Larssonovom književnom trilogijom i Fincherovom ekranizacijom), Što nas ne ubije neće vas toliko iznevjeriti. Najveću je prepreku uspjehu donijela ljestvica koju je prvi film vrlo visoko podigao i koju Što nas ne ubije, nažalost, neće moći dostići i zbog toga se neće uspjeti zarezati gledateljima u sjećanje.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.