Recenzija – “Low in High School” (Morrissey): How soon is low?
Cijeli umreženi svijet već više od mjesec dana ima privilegiju besplatno slušati Morrisseyev 11. studijski solo album “Low In High School”. Te će se privilegije mnogi odreći kako bi očuvali iluziju o svom heroju iz srednje škole i nastavili vjerovati da je svijet blag prema anti-fragilnim cinicima. Za vas, koje su majke lijepo odgojile uz poslovice poput “od zuba do zuba govno u grlo” ili “ne diraj govno dok spava”, album smo preslušali mi – nepokolebljivi članovi kluba Morrisseyjevih obožavatelja čija je vjera u ljubav i muziku i dalje netaknuta.
The music that they constantly play, it says nothing to me about my life
Prošlo je više od 10 godina otkad je Morrissey ušao u moj život, a sudeći prema tome da me njegovo podrugljivo lice još uvijek gleda sa zidova, iz njega neće tako lako otići. Kao pojedinca kojeg su tinejdžerske godine napustile, ali sa sobom nisu povele i sve preokupacije tog razdoblja, uvijek sam bila protiv toga da se Morrisseya proglašava isključivo zaštitnikom depresivnih i ćudljivih tinejdžera. Za mene je on bio vrsta prijatelja kojeg sigurno treba zadržati, “who will fall defending your name”. Novim albumom, koji je nazvao “Low In High School”, Morrissey je zadao samo još jedan od nezgodnih udaraca mojem krhkom konceptu prijateljstva s osobama sa zidova. Rekao je da se njegov novi album obraća mladima koji se osjećaju izgubljeno, bilo u akademskom, bilo u duhovnom smislu. Postavio je neka solidna pitanja, a kao odgovor ponudio samo svoje nepresušno samosažaljenje. Postalo je teško praviti se da će njegova glazba ikad više reći nešto o našim životima. Ne mogu se oteti dojmu da bi i njemu i nama bilo lakše da je poput Oscara Wildea umro u 46. godini svoga života.
Society’s hell / You need me just like I need you
Album otvara nimalo loša My Love, I’d Do Anything for You. Ona ima pomalo zloslutnu atmosferu i nekoliko mozerskih stihova na kakve smo navikli:
We all go our own ways
Separately in the same direction
And here am I every night of my life always missing someone
No u kontekstu albuma, sa svojim naglašenim trubačkim dionicama, više nalikuje cirkuskoj najavi, a manje pop pjesmi. Počevši od šire slike Morrissey pleše od općeg prema pojedinačnom i po navici se od društva uvijek vrati k sebi. S tim u vezi, ovo je jedini od 11 solo albuma koji na svojoj naslovnici nema Morrisseya lično. Naravno, ne računajući izvrsni “Southpaw Grammar” iz ’95. čije je reizdanje iz 2009. imalo Moza na naslovnici. Ako u tome ima ikakve simbolike, ovo nije album na kojem bismo trebali tražiti Morrisseya.
Stop watching the news! Because the news contrives to frighten you…
No ako njega nema, što nas na albumu uopće treba ili može zaintrigirati? Brexit? Sukob Izraela i Palestine? Narkomanska kriza? Jako puno međunožja koja očito zanimaju prvaka aseksualnosti? Morrissey je u vrijeme objave albuma komentarima o dugoj povijesti seksualnog nasilja u svijetu showbiza na sebe navukao puno negativnog publiciteta, ali on mu (već tradicionalno) nije nimalo koristio. Iako je publicitet zlo koje Morrissey niti treba niti želi, njegove izjave već godinama izravno štete recepciji njegovih albuma i bacaju sjenu na njegovo nasljeđe. Prvo je izgubio Englesku jer je kao samo-prognanik više ne razumije, a sada gubi i ostatak svijeta. Fanovima najteže pada ideja da je Morrissey u nekoj mjeri uvijek bio osoba koja je sada – narcisoidni, čangrizavi i anti-protivni osobenjak. Poražavajuće je što se slušajući “Low in High School” morate zapitati bi li on, da nema taj ugodni posh naglasak, zvučao kao junaci iz Paddyjevog puba:
Pjesme u kojima on pokušava sagledati širu sliku ili neki društveni događaj iz jedinstvene perspektive u najmanju su ruku zbunjujuće. Čak se i najzanimljivije među njima, kao najavna Spent the Day in Bed, svode na masturbaciju nad radničkom klasom, anti-ratne floskule i jedini rat kojega Morrissey stvarno razumije, onaj s novinarima.
“There is no poetry in modern life. There’s nothing very nice about modern life.”
(iz ovogodišnjeg intervjua s Larryjem Kingom)
Već je na “Years of Refusal” izjavio da u modernom životu nema mjesta ni za ljubav ni za nadu ni za prijateljstvo. Odustao je od svega zbog čega smo ga voljeli, osim svoga glasa. Naposljetku, njegov je vokal najvažniji, on nikada ne gubi svojstvenu ljepotu i iscjeliteljske sposobnosti. No sedmominutne anti-ratne pjesme kao što je I Bury the Living mu ne možemo oprostiti. Morrissey je postao iznimno nezanimljiv kada ne govori o sebi. Najbolji je kada odbacuje sva svoja uvjerenja zbog trenutka prolazne intimnosti. Na “Low in High School” nekoliko je takvih trenutaka. Najzarazniji od njih je svakako pripjev pjesme When You Open Your Legs. Jedna od manje istaknutih mana albuma je potpuna odsutnost zanimljivih likova u pjesmama. On nam donosi metafore i sinegdohe, spominje neke vojnike i neku djecu, ali nema pravih likova koji bi nam posredovali njega samog.
Što se instrumentalnog dijela tiče, kritičari su bili blagi prema ovom albumu. No u usporedbi s prethodna dva, “Years of Refusal” (2009.) i “World Peace Is None Of Your Business” (2014.), LiHS je gotovo neslušljiv ako baš niste pobornici manirističkog pretjerivanja i zamora. Čak i pjesme koje imaju potencijal na nekoj drugoj razini, svojim egzotičnim i anorganski bučnim dionicama odbijaju od ponovnog preslušavanja.
The sun shines out of (y)our behind
Još uvijek vjerujem da postoji planet na kojem se nagrađuju oni vjerni i stoga ne mislim da je Morrissey potrošena roba. Ne treba ni zaboraviti na to da svi negativci jednog dana dočekaju da ih slave kao junake. U slučaju već spomenutog Oscara Wildea i slava i sramota došle su za života. Najznačajnija razlika između dvaju pjesnika je u tome što Wilde svoju sramotu nije zaslužio. Morrissey će posthumno dobiti sve lovorike koje mu pripadaju, ali neće imati sreće da ljudi zaborave što je rekao. Zbog toga smatram da je za umjetnike uvijek lakše umrijeti mlad, nego ostariti. Ono što Morrisseyjev slučaj čini osobito tragičnim je činjenica da njegova publika ostaje vječno mlada i nastavlja se hraniti njegovim porukama nade i ljubavi, a on postaje sve stariji mizantrop, ranjiv i neshvatljiv u svakom pogledu.
