‘Mad Max: Fury Road’: Uravnoteženi postapokaliptični kaos na australski način
U nepreglednom moru akcijskih filmova koji su proteklih mjeseci zatrpali platna domaćih i svjetskih kinodvorana, uvijek je osvježavajuće naići na naslov koji ne samo da odskače od tipične žanrovske oznake „akcijski film“, već predstavlja nastavak jedne višedesetljetne filmske sage koji će, uz Star Wars te Jurassic Park, neupitno i nepovratno obilježiti tekuću filmsku kalendarsku godinu. Riječ je, dakako, o najnovijem filmskom uratku legendarnog Australca Georgea Millera, i to posljednjem dijelu sage o pobješnjelom Maxu Rockatanskyju, koji je svjetlo dana ugledao nakon stanke koja je potrajala točno trideset godina, nakon što su Mel Gibson i Tina Turner utjelovili naslovni lik i onaj fatalne amazonke Aunty Entity u Mad Max Beyond Thunderdome (1985). Ukupno četvrti nastavak ove distopijske akcijske priče prikazan je izvan konkurencije na ovogodišnjem, 68. Filmskom festivalu u Cannesu, a akcijski žanr dobio je itekako zasluženo osvježenje ovom adrenalinskom injekcijom, koja predstavlja dostojan nastavak jedne od najomiljenijih i najdugovječnijih priča novije filmske povijesti. Iako su prva tri dijela s Gibsonom kao glavnim i naslovnim likom požnjela basnoslovan uspjeh – čak su neko vrijeme držala Guinnessov rekord za najprofitabilniji film u nastavcima – Miller je ipak, zbog niza nesretnih okolnosti kao što su bile turbulentne devedesete, napad na Svjetski trgovački centar te ostale zavrzlame koje Hollywood i njegov filmski svijet povlači sa sobom, morao pričekati puna tri desetljeća eda bi mogao snimiti Mad Max: Fury Road (2015) koji je, nakon neizdrživo mlakih Furious 7 (2015) Jamesa Wana i donekle solidnih Avengers: Age of Ultron (2015) Jossa Whedona, ipak najbolji akcijski spektakl koji je ove godine uspio dospjeti pred oči kino posjetitelja.
Millerova distopična postapokalipsa ne kaska ni za čime u njegovu najnovijem ostvarenju: Max (Tom Hardy) biva zatočen od strane War Boysa, klana koji ne preže ni pred čim kako bi obranio bilo svoj vlastiti opstanak bilo ugled svoga grada i psihotičnog poglavice. Budući da su u ovome svijetu nakon nuklearne devastacije neotrovne tekućine iznimno rijetke – voda, benzin, pa čak i krv postaju iznimno vrijedno platežno sredstvom oko kojih se nerijetko vrti i pitanje života i smrti. Dojmljiva scenografija i kostimografija prikazuju društvo koje, unatoč činjenici što je smješteno u daleku budućnost, uvelike nalikuje primitivnim civilizacijama koje se, u odrpanoj odjeći i s glinenim zdjelama u rukama, nadaju dobrohotnosti te se boje kaprica njihova (sve)moćnog vladara. U Fury Road je lik vladara utjelovljen u liku Immortan Joea, kojeg glumi Hugh Keays-Byrne, australski glumac koji je najpoznatiji po ulozi Toecuttera iz filma Mad Max (1979). Sveden na svoju biološku odrednicu, Max u ovome svijetu služi kao repozitorij krvi oboljelome Nuxu (Nicholas Hoult, britanski glumac najpoznatiji kao Marcus Brewer iz About A Boy [2002]). On se, s Maxom privezanim za prednji dio njegova automobila radi opsrkbljivanja krvlju, zajedno s ostatkom War Boys vojske, upućuje za teretnim vozilom War Rig odbjegle Furiose (Charlize Theron), koja je od Immortan Joea pobjegla zajedno s njegovih pet žena, predodređenih za rađanje i rasplođivanje.
Upravo tim činom započinje akcijom i adrenalinom napunjena trka kroz naizgled beskrajnu i bezimenu pustinju, dok kratko ošišana Theron/Furiosa upravlja nezgrapnim teretnjakom punim dragocjene tekućine. Maestralno vođena kamera i (paradoksalno) gotovo neprimjetni računalno generirani efekti, zajedno s automobilima koji nalikuju grotesknom plodu mašte H. R. Gigera, jurcaju kroz pustopoljinu u lovu na odbjeglu Imperator, Immortanov harem te iskrvljenog Maxa. Po vokaciji akcijski film par excellence, Mad Max: Fury Road zanimljiv je po tome što je šačica ljudi-likova prikazana u njemu gotovo potpuno dehumanizirana. Dok njegova blockbusterska žanrovska braća u posljednje vrijeme uvelike kompliciraju radnju s često nepotrebnim, nesuvislim i neprimjerenim ljubavnim i inim međuljudskim zapletima, Miller je odlučio svoju priču zadržati na tragu filmskih tehnoloških distopijâ, koje su postigle najveće uspjehe u kasnim sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća, kao što su prethodna tri dijela Mad Max franšize, Terminator ili RoboCop (u svojoj cyberpunk inačici iz 1987.) – čovjek je tu samo da rukuje dometima (buduće) najsuvremenije tehnologije u svojim traganjem za ili bježanjem od nekoga ili nečega. Iako zvuči krajnje paušalizirano i pojednostavljeno, ovakav opis nipošto se ne bi smio svesti na puku pucačinu ili uzavrelu utrku između dvaju suprotstavljenih faktora, dihotomije Dobra i Zla ili nečega podjednako kvaziepskog: jednostavno begstvo zaokruženo je napetošću radnje i umijećem tehničke momčadi skupljene oko produkcije i snimanja filma. K tomu svakako valja spomenuti i ujednačenu, prikladnu i kontinuiranu filmsku glazbu, koju potpisuje nizozemski multiinstrumentalist Junkie XL (glazbom već poznat iz Snyderovog akcijskog spektakla 300 [2006]), no i Dies Irae iz Requiema poznatog talijanskog skladatelja Giuseppea Verdija, koji je savršeno ugrađen u prikaze masovnih jurnjava i kaotičnog uništavanja.
Osim što su dehumanizirani, likovi su u Fury Road također prikazani ili arhetipski – Immortanove žene – ili amorfno – Furiosa –, koja izgledom i ponašanjem ovdje najviše podsjeća na dostojnu nasljednicu Ellen Ripley (Sigourney Weaver) iz četiriju remek-djela akcijske znanstvene fantastike Ridleyja Scotta, tetralogije Alien (1979 – 1997). Australski policajac Max – kojeg tumači Hardy, također dostojni nasljednik Gibsona – uhvaćen je između dviju borbi, u kojima se našao gotovo pa slučajno; iako naslovni lik, Max u ovome filmu nije ujedno i glavni, budući da je ta uloga neprikosnoveno pripala Furiosi i (arhetipsko-matrijarhalnom) liku žene. Patrijarhat i mašinerija kojom on upravlja nalazi se u opreci s matrijarhatom kojemu bježe Furiosa, spašene žene te Max i Nux, dvojica muškaraca koja zajedno s androginom Furiosom tvore prijelaz između svih zavađenih krajnosti. Feministički etos, kao i već spomenuto vođenje kamere i vječna opreka između oker žute boje pustinje tijekom dana i safirno plave boje tijekom noći, čine cjelokupni film čvorištem dvaju svjetova koji se nalaze u neprestanoj međusobnoj fuziji: muževne trke i teško vatreno oružje nasuprot elegantnim noževima i okretnoj samoobrani, upotreba fizičke sile nasuprot lukavstvima i kalkuliranju. Ako se iz do sada opisanog mogao izvući zaključak kako se u Millerovom najnovijem ostvarenju isključivo radi o bjesomučnoj vožnji s mjesta A na mjesto B, upravo ovom komponentom razara se ustaljena slika muškarca-iskupitelja žene-žrtve.
Iako srodan svojim legendarnim filmskim pretečama i/ili suvremenicima, Fury Road – jednako kao i cjelokupna Mad Max franšiza, (no on možda i ponajviše) – naglašeno je smješten u svijet lišen sustava (barem njegove visokotehnološke, rafinirane varijante) koji mi poznajemo, u kojemu zakon jačeg/muškog zadaje takt, no na jednoj iskonskoj i sirovoj razini. Bez sjajnih instrumentnih ploča, laserskog oružja i impresivnih svemirskih kulisa, Mad Max uspijeva uzburkati strasti kovitlanjem pijeska gumama automobila i eksplozijama spremnikâ za gorivo. Tridesetogodišnja stanka i sazrijevanje ideje za nastavak polučilo je rezultatom koji je, iako vjeran svojim pretečama, istovremeno i drugačiji od njih. Zanimljiv no nenametljiv CGI i naizgled troma, ali itekako alegorična tematika čine najnovije Millerovo čedo kako seizmografom trenutačnog Zeitgeista, tako i pravim izdankom jednog naizgled sveprisutnog, međutim teškom krizom pogođenog filmskog žanra. Nemalo iznenađenje predstavlja i činjenica što nepatvoreni kaos, nazubljeni automobili te nakostriješeni (glavni) likovi gotovo u potpunosti mogu kompenzirati – kako praktički nepostojeću radnju te neprisutne dijaloge, tako i iznova ispričati priču za koju smo mislili da smo je čuli i vidjeli već nebrojeno puta. Najnoviji Mad Max zasigurno postavlja standarde koje će (iole zahtjevniji) ljubitelj kako akcije, tako i filma općenito željeti vidjeti nadmašene u dogledno vrijeme, zbog čega su budući redatelji njegove žanrovske braće suočeni s gotovo nemogućim zadatkom. S Fury Road se naime pokazalo kako istinski uvjerljiv film bilo koje žanrovske odrednice – a napose akcijske – može snimiti samo netko tko je svoje umijeće kalio desetljećima i tko u sebi posjeduje istančan njuh za vjerodostojnost prikazivanja, a Miller se u Mad Max iskazao kao pravi maestro uravnotežene turbulentnosti.
Kako kaotično, kako dražesno kaotično!
