Recenzija: Ljudski život kao statistički izračun („Eye in the Sky“, G. Hood)
Budimo iskreni: kad smo zadnji put imali prilike pogledati dobar ratni film? I to o nekom ratu koji se odvija u ovome stoljeću? Vjerojatno tomu ima već neko vrijeme. U tu se kategoriju zasigurno ne ubraja American Sniper (2014) Clinta Eastwooda, čija proamerička propaganda, stereotipizirani i nevjerojatno plošni likovi te bjesomučno vijorenje zvijezdama posutim barjakom uz cijuke prigušivača na vatrenom oružju opako graniči s kičem i, jednostavno rečeno, neukusom. Ni Krigen (2015) Tobiasa Lindholma, danska uzdanica na ovogodišnjim Oscarima, nije sasvim dorastao svrstavanju u tu probranu gomilicu. Iako iz europske perspektive, Lindholmov film pati od boljki većine američkih ostvarenja ove žanrovske odrednice – monotonosti, razvodnjene radnje i neuspjele karakterizacije. Možda bi tim dverima najbliže došao Zero Dark Thirty (2012) Kathryn Bigelow, čiji akcijski potencijal barem (previše) ne zasjenjuju sladunjavi telenovelistički elementi. A ako sagledamo svih petnaestak godina tekućeg nam stoljeća, najbolje bi ostvarenje možda bio Black Hawk Down (2001) Ridleyja Scotta koji, ako ništa drugo, uz popriličnu dozu akcije donekle i propitkuje, bez previše ideologizacije (ma koliko to bilo moguće ili ne), pojedinčevu odgovornost u ratnom vihoru. I makar se čini da ovome žanru ruže baš i ne cvatu, tu i tamo se pojavi poneki film koji nas svojom izvedbom ipak uspijeva iznenaditi.
Upravo je jedan takav primjer britanski triler Eye in the Sky (2015) Gavina Hooda koji se bavi jednim novim oblikom ratovanja u današnjici. Radnja se odvija daleko od Americi omiljenih bojišta Iraka i Afganistana, u Keniji, nadomak Afričkog roga, a ipak u Velikoj Britaniji i srcu savezne države Nevade. Naime, pukovnica Katherine Powell (Helen Mirren) sjeverno od Londona zapovijeda misijom eliminacije šačice terorista, među njima i jedne britanske državljanke, koji se u sigurnoj kući u Nairobiju oboružavaju za predstojeće samoubilačke napade. Pritom putem kamere u dronu nadzire razvoj situacije, a videovezom je također povezana s Londonom i generalom Frankom Bensonom (čiji lik tumači ove godine preminuli Alan Rickman) te Nevadom i dronovim upravljačem, pilotom Steveom Wattsom (Aaron Paul). Iako ishoditi dozvolu za interveniranje od međunarodnih moćnika nije jednostavno, to im naposljetku ipak polazi za rukom. Računi će im se pomrsiti kad se tik pred metu smjesti kenijska djevojčica koja prodaje kruh te predstavlja potencijalnu kolateralnu štetu. Moćnici iza video zidova suočeni su s teškom odlukom: riskirati ubojstvo nevine djevojčice, no ujedno spasiti živote više desetaka ljudi sigurnom eliminacijom ubojite bratije? Ili izbjeći rizik te ne učiniti baš ništa? Upravo se time pokreće napeta radnja filma koja gledateljevu pažnju plijeni do posljednjeg trenutka.
Prikazujući zapovjedni lanac i moralne dvojbe s političke, vojne i ljudske strane, u Eye in the Sky neizravno se postavljaju neka od temeljnih filozofskih pitanja o vrijednosti ljudskog života, načela quid pro quo i opravdanosti višeg cilja. Prašnjava bojišta bliskoistočnih pustoši zamijenili su pikseli i brza internetska veza, a izvršenje zapovijedi „na pritisak gumba“ dobilo je jedno sasvim novo značenje. Iz pogleda „odozgo“ dobivamo uvid u živote i odluke koje utječu na njih te na plejadu dilema koja muči svaki od njih: od odrastanja i položaja (mladih) žena u radikalno islamističkoj zajednici do svakodnevice ratnih komandanata koja bi, iako možda trenutno i ne izgleda tako, mogla postati rutinskom u suvremenom načinu ratovanja. Općem dojmu filma svakako doprinosi i izvrsna gluma nekih od legendi iz glumačkog miljea, prilikom čega svakako treba spomenuti očekivano sjajne izvedbe Mirren i Rickmana, no i Paulovu, kojemu bi se karijera nakon završetka serije Breaking Bad (2008 – 2013) mogla nastaviti i na velikim platnima.
Nakon nekoliko poprilično razočaravajućih pokušaja ekraniziranja ratnih bojišta (današnjice), Hoodov Eye in the Sky predstavlja itekako dobrodošlo osvježenje. Napeta radnja, odlična gluma i, što je najvažnije, uspjela realizacija teme ono su što odlikuje ovaj britanski triler. Ljudi su prikazani u svojem „prirodnom“ okruženju, sa svim ljudskim dvojbama koje ih tlače, bez da su se one prelile u melodramatsku žalopojku nekom palom ratniku ili zlokobnom događaju. Eye in the Sky prikazuje ratni vihor upravo onakvim kakav jest: višeslojan, multiperspektivan, no naposljetku nemilosrdan u svojoj provedbi. U njemu nema kiše metaka i potoka krvi, samo vrijednost ljudskog života označena u omjerima, pretpostavkama, postotcima i statističkim izračunima. Iako mu se recepcija zasigurno neće približiti onoj već spomenutih blockbustera, ipak se može reći da je Južnoafrikancu Hoodu pošlo za rukom donekle vjerno, s dozom futurizma, prikazati moralnu dvojbu s kojom se suočavaju ljudi koji se nalaze za okidačem s druge strane vizira. Ili za gumbom s druge strane video zida.
