„Mala zabava” (Teatar &TD): Par sati života uoči suicida
Pretpostavljam da ćemo si svi prije ili kasnije presudit’, znam da ja hoću, pa bi vas prije toga htio upoznat’ uživo. Mislio sam organizirat’ jednu malu zabavu za nas par, na svojoj vikendici u Orlovom Gnijezdu (ne možete umrijet’ a da ne vidite Baranju). Ja ću riješit’ alkohol, vi ponesite tko što hoće jest… Realno nema nikog s kim bih radije proveo zadnju noć života nego s vama…
Među svega nekoliko tema koje su danas tabu, suicid je zacijelo jedna od najosjetljivijih. Ljudi različito tumače čin samoubojstva, ovisno o kulturnim uvjerenjima i procjeni motiva koji su do njega doveli. U nekim je kulturama suicid herojsko djelo, dok je u drugima shvaćen kao kukavičluk kojeg se treba sramiti. Iako postoji pregršt oprečnih mišljenja, svima nam je zajedničko da se distanciramo od pretjeranog komentiranja te najosobnije odluke.
Redatelj Vanja Jovanović i dramaturginja Petra Pleše odlučili su učiniti potpuno suprotno i izložiti nas pojavi na koju olako zažmirimo, odnosno, odvesti nas na „Malu zabavu”.
Na dogovoreno mjesto, vikendicu u Baranji, došli smo prije organizatora. Nikša (Ivan Simon), Jakov (Luka Knez), David (Tin Rožman) i Tina (Zdenka Šustić) došli su sitno nakon nas. Sve bi zaista nalikovalo druženju uz glazbu, ples i alkohol, da s ekipom nije došla Petra (Tea Harčević). Ništa protiv nje!
Dapače, da nije bilo njezina sumnjivog ponašanja, dugo bih vjerovao da je riječ o zabavi, a ne “posljednjoj večeri”. Naslućujete, ovo je prvo i posljednje okupljanje prije samoubojstva. Susret na kojemu će likovi zadnji put okusiti život i dobiti jedinu podršku.
Zabava koja to nije
Scena u polukružnoj dvorani Teatra &TD djelovala je poprilično udobno za izvedbu koja se na njoj odvijala. Uz uvjerljivo dočaravanje zimskog ugođaja, umalo sam zaboravio da moram spremno dočekati skok na temu iz sadržaja predstave.
Čak su i prvi razgovori bili karakteristični za opuštenu pijanku, a onda je na tapetu došla Petra, zbog čijeg su blesavog ponašanja i neuvjerljivog laganja ostali morali istražiti tko je i zašto je hodala sama usred ničega i stopirala. Nakon iznošenja vlastitog traumatičnog iskustva, Petra je postala element koji je potaknuo retrospekciju i otvaranje ostalih.
Neizlječiva bolest, krivnja, autodestruktivnost te nezadovoljstvo nametnutim obvezama, muke su protagonista koji će si uskoro presuditi. Odluku su iskristalizirali njegujući neki oblik kulta koji se bavi šeranjem morbidnih sadržaja putem interneta i međusobnim pružanjem podrške osobama spremnim zaključiti životni vijek.
Suicidalna klima zahvatila je i Petru koja je u neuspjelom spašavanju sestre od silovanja našla temelj za samoubojstvo. Nakon in memoriam fotografiranja, grupna kohezija lagano nestaje te počinjemo pratiti Jakovljevo kolebanje u prvotnu odluku.
Neočekivano uprizorenje osjetljive teme
Bojao sam se da će predstava biti predvidljiva. Otprilike ovako nešto… Inteligentna i staložena djevojka pojavila se među strancima koje će uspjeti odgovoriti od samoubojstva pomoću ekspresivnog monologa. Publika će ju okruniti statusom heroine jer zna kombinirati empatiju s upečatljivim motivacijskim govorom i spasiti ono “sveto” u svakom životu. Jedini zaključak bit će da i dalje postoje dobri ljudi spremni pomoći, a nakon aplauza nećemo se ni sjećati da je izvedba tematizirala suicid.
Tako vam često izgledaju predstave čiji se autori uhvate teške teme, a žele ju obraditi na ne toliko provokativan način jer je to u kazalištu dvosjekli mač. Ove jednostavne, izlizane poruke uvijek prolaze. Doduše, izostaje wow efekt, ali gledatelji su umjereno zadovoljni i ne mogu naći puno zamjerki. Predstava se redovito posjećuje i rado preporuča, što nije mjerilo kvalitete, ali eto, prolazi.
S druge strane, meni je najgore kad je izvedba „ni tamo ni ‘vamo”, zato mi se svidjela „Mala zabava”. Redatelj i dramaturginja mladi su autorski par koji je radio na osjetljivoj temi za koju su ponudili hrabro rješenje.
Već samim ironičnim naslovom tragične drame dalo se naslutiti da će ponuditi level up. I stvarno, sva su obilježja tragedije zadovoljena. Tragički (anti)junaci prošli su stanicu sukoba i krivnje te došli do tragičnog završetka. A kako su to postigli? Za početak, stavili su nas među likove snažno zagrižene za samoubojstvo, a ne one koji samo pomišljaju. Evo nekoliko zapažanja…
Snaga izvedbe oplemenjena osjetnom nelagodom
Ne sjećam se kako smo točno prešli s opijanja i nadmetanja na surovost, ali svidio mi se meki prijelaz sa zabave na soft horor. Privrženost suicidu gorjela je u likovima tijekom cijele izvedbe. Upotrebljavali su poneke jezive i, blago rečeno, bolesne fraze kojima su pokazivali oduševljenje suicidom kao izlazom iz poteškoća u koje su zapali. Taman kada sam pomislio da će Jakovljevo kolebanje izazvati opoziv odluke, na sceni rastu napetost i neugoda.
Kako se prostor neprestano sužavao nabacivanjem cjepanica drva, tako je raslo i iščekivanje. Mahnito zatrpavanje scene onemogućilo je slobodno kretanje, a time je dočarano opterećenje koje ih je pratilo tijekom života. Grupni pritisak je toliko prevladao da su u jednom trenutku prostor i ljudi djelovali “suicidalno idilično”. Tada se najjače osjetila pomirenost s idejom o samoubojstvu.
Prije prognoziranog kraja, scenu je privatiziralo uvjerljivo demonstriranje svih priča koje su razlog suicida. Siguran sam da su svi bar na trenutak ostali djelomično zabezeknuti i iznenađeni teatralnošću, kojom su glumci dočarali prošla iskustva. Iako je taj dio izazvao strujanje trnaca kroz tijelo, trajao je predugo. Nakon uzlazne putanje koja je mogla voditi do šokantnog vrhunca i završetka, doživio sam ga kao nepotrebno, ali živopisno odugovlačenje.
Ipak, ne bih ga izbacio, možda samo skratio zadržavši najdramatičnije scene. Jer, ako ne bi postojao, ostatak radnje ne bi u toj mjeri nadomjestio dozu dramatičnosti neophodnu za ovakvu izvedbu. Evo, ne mogu se odlučiti.
Stvar je u tome da je predstava raskošna – bogata scenografija, dobra kostimografija, neloša gluma, super tekst, komplicirana tema… Normalno je da se u nekom trenutku zasitim količine sadržaja koju moram prožvakati, a već mi je postalo jasno kuda izvedba vodi. Pompoznost je lakše probaviti u “običnijim” dramama, posebice komedijama. Manje je više – znam da vrijedi u modi, a mislim da nije za baciti ni u kazalištu.
Hrabri autori stvaraju hrabre projekte
Unatoč ovom bezazlenom komentaru koji čak nije ni primjedba, jer sam generalno zadovoljan izvedbom, moram nešto dodati. Veselim se budućim projektima koje će režirati Vanja Jovanović. Djeluje kao samouvjeren redatelj s dosta glumačkog iskustva koje će mu sigurno koristiti kako bi izvedbe sagledao iz dvaju različitih perspektiva i pronašao zlatnu sredinu.
Također, mislim da će se dosta oslanjati na vlastitu procjenu i spremno ulaziti u rizik. To je odlika hrabrih umjetnika koji vjeruju da treba raditi onako kako u danom trenutku osjećaju i u skladu s principima. Dosljednost sebi se cijeni i sigurno neće proći nezapaženo kao komadi nastali vaganjem profita i gubitaka. Eto vam i dokaz.
„Mala zabava” je predstava u kojoj je svakako do izražaja došla Jovanovićeva virtuoznost. Postigao je ono što u kazalištu smatra najvažnijim – katarzu. Predstava koja govori o samoubojstvu ne bi bila efektna da nije potaknula na razmišljanje o tragičnom završetku i njegovim uzorcima. Siguran sam da nitko nije ustao i otišao apsolutno ravnodušan, i to je najveći plus.
Suicid sam po sebi, nije tema koju bi svatko obradio onako kako je to za nas učinio Jovanović. U ostalim umjetničkim ostvarenjima uvijek je riječ o traganju za ubojicom, sprječavanju počinjenja suicida… U „Maloj zabavi” pratimo drugi pristup – što se događa u glavama i životima onih koji razmišljaju ili su odlučili oduzeti si život. Koji faktori utječu na mračne pomisli i koliki pritisak na nas vrše aspekti života koje nismo mogli birati. Svidio mi se izabrani fokus, od njega se u kazalištu dosad nije polazilo. Ni u stvarnom životu nije zastupljen. Uvijek krećemo od posljedica, rijetko od uzroka i potreba nesretnog pojedinca. U svakom slučaju, sve pohvale.
Ako Vanja Jovanović nastavi ne biti ziheraš u redateljskom smislu i uspije iznova nuditi neočekivan, a kvalitetan i doziran sadržaj, siguran sam da će postati opasno ime među hrvatskim kazališnim redateljima.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
