Marko Kasalo: „U svijetu digitalne plastičnosti, kazalište je umjetnost budućnosti”

Bilo kao izraz zen budističke mudrosti ili čistog životnog optimizma, izreka ‘što god se događa, uvijek se događa u pravo vrijeme’ univerzalija je koja čovjeka uči strpljivosti, zapažanju prilika te razboritom prosuđivanju. Sva tri spomenuta elementa zrelosti te zdrava easy-going energija osjetni su faktori koji oblikuju stavove te etičke nazore, ali i karijerni put mladog glumca Marka Kasala.

Sklon izazovima i nepoznatom, iako već na putu ka diplomi studija ekonomije, svoj drugi profesionalni poziv (a prvu ljubav) Kasalo je susreo, ni manje ni više nego na stablu – u obliku poziva na audiciju za glumce amatere! Sve ostalo je, saznat ćete sami, povijest.

Osim seciranja glumačkih početaka i uloga u aktualnim kazališnim angažmanima, u dijalogu koji slijedi Kasalo nam je približio važnost žive izvedbene umjetnosti spram istine i suvremenih trendova te otkrio kojeg je vrijednosnog sustava pobornik kada su u pitanju uspjeh i zadovoljstvo u igri zvanoj gluma.

Mnogi umjetnici od najranijih dana znaju da će svoj talent pretvoriti u profesiju, no u tvom slučaju gluma pri izboru zanimanja nije bila ni opcija, već si do nje došao spontano. Kako si se počeo baviti glumom?

Sasvim slučajno sam se počeo baviti studentskim predstavama. Upoznao sam Ivana Ožegovića – velikog kazališnog i filmskog entuzijasta koji je tad, na Savi gdje sam živio, tražio glumce za predstavu za božićnu priredbu, a oglas sam vidio doslovce na drvetu. Ustvari me ta jedna predstava zaintrigirala, ali nisam mislio da će to voditi u profesionalne vode, već da će biti zezancija uz posao.

Međutim, nakon te predstave radili smo i neke skečeve pa mi je Ožegović bacio bubicu u uho, a zatim me pripremao za prijemni na Akademiji. Prvi put nisam upao pa sam završio ekonomiju i krenuo raditi. Sljedeće dvije godine nisam ni izlazio na prijemni misleći „to je to, ode život u drugom smjeru”. A onda, iz nezadovoljstva tadašnjim poslovima, ponovno sam se počeo spremati za prijemni i upao na ADU s 26 godina.

Studirao si ekonomiju i glumu, studije sasvim različite metodike obrazovanja. Koliko se pristup na Akademiji razlikovao od onog na koji si već bio naviknut i kako si se snašao u toj atmosferi?

Studiranje na Akademiji ustvari je jako lijepo zamišljeno, sasvim drugačije od ostalih fakulteta. Ondje ima gotovo više profesora nego studenata ili je omjer tu negdje pa je omogućen individualni rad sa studentima, a svi prate tvoj rad i povremeno će s tobom nešto iskomunicirati vezano uz napredak. Međutim, kad gledam unatrag, nisam najzadovoljniji kako sam se nosio s Akademijom i koristio vrijeme provedeno ondje. Moglo je to i puno kvalitetnije, no valjda su se dogodile stvari koje su se morale dogoditi.

Zeznuto je jer si u Big Brotheru gdje te se stalno promatra i svakodnevno nešto izlažeš, a tome se sudi subjektivno i s fokusom na nedostatke, što je po meni malo problematično. Smatram da bi trebalo voditi računa i o drugim stvarima, a ne samo o onome što gluma nije i što ne treba raditi. A i konkurencija ste jedni drugima… U svakom slučaju, specifično iskustvo tijekom kojeg sam u jednom trenutku potpuno izgubio samopouzdanje. Trebale su mi dvije godine nakon Akademije da mi se stvari slegnu, da se maknem od tog tereta, glasova profesora i zacrtanih stvari koje želiš ispuniti, a ne znaš zbog čega.

Povremeni trenuci manjka samopouzdanja ipak te nisu omeli u završetku studija niti su ugasili interes prema glumi. Što te posebno motivira u glumačkoj profesiji?

Osjećam žar prema glumi, zadovoljstvo i ljubav, ali došao sam i do spoznaje da počiva na vrijednom narativu. Čitavo čovječanstvo počiva na priči i dogovoru, a mi se baš time bavimo – istražujemo slojeve priče i dolazimo do bazičnih istina, a po putu otkrivamo dosta o sebi samima, postajemo jači, a imamo i utjecaj na druge.

Taj utjecaj dolazi sporednim putem – prenosiš gledatelju jednu vrstu univerzalne istine koju on prosuđuje i odlučuje sviđa li mu se ili ne, zapita se i ponekad mijenja u skladu s njom. Sviđa mi se što sam tako dio društva, imam ga priliku poboljšati, usmjeriti, a nisam izložen tako da svojim stavom moraliziram, tj. govorim kako treba ili ne treba.

Uz kazališno, imaš i filmsko, odnosno televizijsko iskustvo. Ako je uopće moguće dati prednost, koji ti je medij draži?

Teško je odlučiti se kojem mediju dati prednost jer ne djeluju po istim principima. Meni je osobno bliže kazalište, moguće zato što na filmu, tj. televiziji nisam do sada imao priliku igrati neku veću rolu, pa nisam još do kraja upoznat s tim formatom. Uvijek mi se činilo da ekipu filmskog seta čine ljudi koji su iza kamere, oni su tamo svaki dan, a glumci nekako imaju sporednu ulogu. Također, montaža materijala je jako napredovala zadnjih godina. Gotovo se sve može smontirati da izgleda uvjerljivo, tako da mi se čini kako se prostor glumca u tom formatu sve više smanjuje. Rekao bih da film postaje više umjetnost montaže, nego umjetnost glume. Naravno, nemoguće je generalizirati i ovisi o žanru i pristupu autorskog tima.

Kazalište na neki način vidim kao umjetnost budućnosti. U svijetu gdje je digitalnog sadržaja sve više i više, gdje taj sadržaj postaje sve kraći i kraći (da ne kažem sve gluplji i gluplji), kraj tolike prezasićenosti informacijama, kazalište će se pokazati alternativom koja omogućuje svojevrsni bijeg od „fejka” i pruža bazične istine. Također, ono će uvijek ostati mjesto „žive” riječi i „živog” nedigitaliziranog čovjeka. Sad smo na tom TikToku koji ima svoje principe, dramaturgiju… Pojavila se i umjetna inteligencija, ljudi prodaju prava na svoje lice… Iako mnoge stvari izgledaju brutalno realno, ljudi svejedno osjete da su plastične. Kazalište je toga lišeno. Uostalom, kako je sve manje i manje živih druženja, čovjeku će postati fenomen vidjeti dvoje živih ljudi koji razgovaraju pred njim.

Kad smo već zašli u kazalište, nedavno sam imao priliku pogledati predstavu „Ljubav u afteru“ koja problematizira autodestruktivni stil života skupine glumaca koji već godinama nisu u stanju promijeniti svoje životne navike. Predstava je pomalo atipičnog karaktera, a u njoj igraš lik Brune. Kome je predstava namijenjena i kako si se snašao u svojoj ulozi?

Prije svega, namijenjena je tinejdžerima jer prikazuje stanje današnje mladeži kroz načine zabave i to one s after scene. Takvog teatra nema previše i predstava nije interno kazališna, već za ljude koji možda nikad nisu bili u kazalištu te za one kojima su izlasci i afteri razonoda. Tako pokazuje ljudima da kazalište nije samo ozbiljna priča koja se prezentira kroz osnovnu školu. Čest je slučaj da ljudi odu samo jednom na predstavu, bude im dosadno i nikad više ne odu u kazalište. Upravo zato, igra se po mjestima koja su bliska ljudima s alternativne scene.

Što se tiče predstave, mi glumimo ekipu mladih glumaca jer je to pitanje na našoj sceni jako aktualno – glumci i partijanje valjda idu jedni s drugim. Moj lik je mladi izgubljeni i neostvareni glumac koji se ostvaruje na partijima koji su dio realiteta. Na početku se u društvu osjeća kao doma i kakvim želi biti, no to predugo traje pa ekipa više ne uživa u tome, nego je nastupila monotonija bijega i divljaštva, konstantnog ludila. Stalno jedno te isto, a ipak ultra pomaknuto.

Moj lik je čak i najekstremniji po shvaćanju stvarnosti, po odgovornosti, po konzumaciji svakojakih supstanci, a opet je zabavan i publika ga prihvaća kao normalnu osobu, makar imam grimase tijekom pola predstave da se sam sebe uplašim kad ranije isprobavam. Mislim da se poprilično glumaca i mladih ljudi može prepoznati u predstavi. Ona je malo ekstremizirana doduše, ali opet prikazuje situacije koje potječu iz nezadovoljstva svojim životom pa bježe, a bijeg ih odvede na pogrešan put.

Također je aktualna i dramska predstava „Tko je ubio mog oca” nastala prema istoimenom djelu Édouarda Louisa, a u režiji Vinka Radovčića i produkciji Drame Plus. U ovoj monodrami glavni si nositelj radnje te utjelovljuješ više uloga, a predstava se ponajviše fokusira na oca, tvorničkog radnika kojega je ukidanje radničkih prava stajalo kako tijela, tako i duha. Kakav je osjećati izvoditi monodramu i kako je tekao proces rada na izvedbi?

Na Akademiji se malo već trenira samostalno izlaganje, ali nisam se prije te predstave susreo s takvim zadatkom. Stresno je, posebno prvi put kad samome sebi moraš dokazati da možeš cijelo vrijeme biti zanimljiv publici i da to što smo napravili ima smisla, da nije glupo i pretenciozno. Dakle, prođu ti kroz glavu sve one misli i nesigurnosti koje imaš prije validacije i feedbacka. Još se to sve dogodilo jako brzo – proces je trajao svega 18 dana jer je predstavu trebao igrati jedan drugi kolega, ali je dobio stalni kazališni angažman, pa nije mogao, a predstava je morala izaći zbog već dobivenih sredstava, tako da sam se nekako ja pojavio u priči. Ipak, koliko smo sati dnevno ulagali, djeluje kao da smo ju radili barem dva mjeseca.

Sam je roman napisan kroz kratke priče koje se osvrću na pojedine segmente piščevog djetinjstva. Svaka je priča različito sjećanje na djetinjstvo, tako da smo njima pristupali kao zasebnim etidama koje mogu stajati samostalno. Neke smo morali izbaciti zbog dinamike priče, ali ostao je unutra gotovo cijeli roman. Vinko nije imao unaprijed zacrtano ništa, ovisno o motivaciji i inspiraciji dogovarali smo se kako bi nešto trebalo izgledati. Pred kraj procesa neke smo probe i snimali, pa sam mogao vidjeti „rupe” između priča. Iako su scene za sebe bile dobre, neki su mi prijelazi bili cringe, pa smo shvatili da ih trebamo vezati nešto brže da bismo dobili dobru dinamiku. Ali onda više nije bilo mjesta za odmor u predstavi. Međutim, cijeli život sam sportaš, volim dati maksimum, pa guštam u takvim fizički teže izdržljivim ulogama.

Dosad si se ponajviše okušao u, reklo bi se, divljim ulogama koje zahtijevaju ili dozu fizičke izdržljivosti ili nužno odražavaju muževnost i čvrstinu. Kakve karaktere priželjkuješ igrati?

Meni su ti najdraže uloge očeva. Volim stereotipne uloge, primjerice strogog oca, ali opet, volim i nježne uloge koje zahtijevaju da se rasplačem pred ljudima i to na način na koji muškarcima nije dozvoljeno da budu nježni. Ali ne želim se ograničavati, htio bih igrati svakojake likove. Mislim da svakom karakteru mogu pristupiti na neki svoj način. Naravno, vjerojatno ima dosta uloga koje bi možda netko igrao bolje od mene, ali ne bježim od likova koji meni privatno nisu bliski – volim igrati ukočene, glupane, tupave, mutave, pametnjakoviće, odvjetnike… sve mi je to zabavno.

Nedavno je, to jest početkom srpnja, na gornjogradskom Strossmayerovu šetalištu, izvedena nova Eurokazove predstava u koprodukciji s Khaos Kolektivom „Pater familias”. Riječ je o analizi dvaju malograđanskih obitelji pred raspadom, a tvoj lik je otac Hrvoje. Upravo si spomenuo da voliš igrati očeve, pa kako ti je sjela ova uloga?

Lik Hrvoja je vrlo zanimljiv i u dosta stvari stereotipan lik. On ostaje nepromjenjiv cijelu predstavu, ima te svoje principe ponašanja kojima ostaje dosljedan do samoga kraja. Premda ga postupci vode do sve većeg kaosa, njegovo negiranje situacije i nepromjenjivost i dalje ostaju isti. Na samome kraju drame, kada mu se potpuno raspadne život on i dalje krivi druge za nastalu situaciju, nikada neće priznati svoju krivicu. On je u svojoj glavi Pater, a Pater je uvijek ispravan i ne griješi, tako da samome sebi nikada neće priznati da je pogriješio.

Meni je bilo jako zabavno igrati takvog lika, pogotovo što sam se takvih očeva nagledao u svojemu djetinjstvu. Premda sam ja sam odrastao u sretnoj i ‘ajmo reći „normalnoj” obitelji, u sredini u kojoj sam odrastao (poslijeratna Petrinja) takvih je likova bilo na svakom ćošku.

Koja te uloga najviše izbacila iz zone komfora?

Iz zone komfora me najviše izbacila uloga u predstavi „Tko je ubio mog oca”. Tu sam naučio što je posao i stekao najviše samopouzdanja jer biti sam na sceni i izložen ljudima koji su metar od tebe u nepoznatom gradu gdje ne znaš nikoga u publici nije uvijek jednostavno… A to mi je bio drugi profesionalni kazališni projekt pa je povremeno djelovao blago zastrašujuće. K tome, to čak i nije uloga koju bi mi na prvu dali. Na prvu mi daju manje emotivne uloge, tako da mi je drago što sam angažiran za tu predstavu jer balansira čvrstinu i nježnost.

Iako si mlad glumac, kojim principima težiš u profesiji i smatraš li da je neophodno postaviti si granice čak i kad je umjetnički izričaj u pitanju?

Prije svega je važno postaviti ciljeve, ali je naravno za umjetnika važno imati i granice, i to moralne granice. Ustvari mislim na pristup bavljenja nekim stvarima. Imam stavove koji mi nalažu da se nekim stvarima ne treba izrugivati s ciljem vrijeđanja i radi degutantnosti. Isto tako smatram da se sve može i smije kritizirati.

Kako upoznaješ sebe, svjesniji si svojih mogućnosti, ali i limita. Princip kojim se ja vodim na probama je da pokušavam doći do što više osjetilnih istina pa u skladu s njima mijenjati svoj izričaj. To ti je kao da voziš bicikl. Znaš kako ga voziti, ali ajde meni objasni kako da ga vozim. Ne možeš mi objasniti riječima jer to spoznajno znaš, a prebanalno je za staviti u riječi. Tako i na probama dolaziš do nekih istina za koje si onda cijelim bićem siguran da u tvom slučaju vrijede.

Što bi izdvojio kao vlastite ciljeve u glumi i čime mjeriš uspjeh?

Kad pričamo o uspjehu, postoje dva puta – želja da si što više u medijima ili da igraš što više različitih i kvalitetnih uloga koje možda i nisu toliko popularizirane. Ima odličnih glumaca koji igraju jako puno i uvijek su zapaženi od strane publike, ali ih nema po medijima. To što nekoga nema često u medijima, ne znači da je neuspješan. Okej, možda ne zarađuje kao što je slučaj na sapunicama, ali uredno živi od svog angažmana. Po meni je takav glumac uspješniji od onog koji je prostituiran po medijima i nekako težim toj, po meni, zdravijoj struji.

A i do vremena je: zašto istu vijest prenese pet medija, zašto jedan glumac igra u pet serija… Ako je nešto popularno, mi se oko toga trgamo kao ludi. Zato tu postoje valovi. Nekad se ukrcaš, a nekad moraš pričekati da se svi izredaju. To je tako i prihvaćam stanje takvim kakvo je. Ne vjerujem da ću ja nešto promijeniti ili da će ići nabolje. Ali eto, vidim da idem prema cilju koji sam si zadao i bitno mi je da vidim to kretanje. Nekad malo stojim u mjestu, ali i to je normalno. Ionako se glumcem postaje u 50-ima. E sad, da nađeš svoje mjesto moraš se angažirati, možda pokrenuti neki svoj projekt da se vidi žar i želja za radom. Uvijek se traže ljudi koji će savjesno odraditi posao, iako živimo u vremenu kada loš glumac uopće nije minus. Ljudi vole gledati loše stvari… Pa najpopularniji su reality i drugi showovi, a gledatelji se tim akterima rugaju iz dana u dana… U svakom slučaju, za svakoga uvijek ima mjesta ako se dovoljno potrudi.

Jednom si glumu poistovjetio s dječjom igrom. Je li uvijek tako jednostavno egzistirati u toj profesiji?

Gluma i je najobičnija dječja igra pretvaranja. Ja se pretvaram da sam ovo, a ti ono i gradimo jednu priču. Što ju više shvaćaš kao igru, to si opušteniji, a samim time i bolji glumac, igrač. Ne bi ju trebalo doživljavati kao skup strogih pravila jer nam je onda u fokusu samo ono što gluma nije. Ako se djeca znaju opušteno pretvarati, onda valjda može svatko. Štoviše, mislim da tu vještinu i posjeduje svatko. Mi smo stalno u ulogama u kojima se nesvjesno znamo ponašati. Netko ima veće, netko manje kapacitete.

Uzmimo u obzir da nisu svi ni Messi, pa se bave nogometom jer su dio tima i pomažu mu da bude bolji. U glumi možda do izražaja tu i tamo dolazi ego pa onda nećeš loptu dodati Messiju, jer u glumi svi žele biti Messi. Primjerice, imaš ulogu za koju je u tekstu napisano da ja vičem na tebe, a ti se bojiš. I ja radim kako piše, a ti se počneš inatiti jer ne želiš biti „podređen”… Trebali bismo se baviti uvjerljivim prikazivanjem priče koja ima svoje zahtjeve koje glumac treba poštovati.

Kako provodiš slobodno vrijeme i ljetne dane?

Nastojim čitati što više, igram šah, a nađem vremena i za košarku. U zadnje vrijeme ne gledam previše toga jer otkad su streaming servisi uzeli maha svugdje je sve isto, pogotovo serije koje su naporne – to izbjegavam. Možda će čudno zazvučati, ali u trenutnoj fazi nisam neki filmofil. Ljeto uvijek pokušavam provesti što više na našoj prekrasnoj obali. Ove sam godine bio na Lastovu i otok je zaista čaroban.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.