Mary May (VIB): Neobjašnjiva sila čarobne petorke
Mary May (i bend) neobjašnjiva su sila. Sinoćnji izlazak pred zagrebačku publiku okupljenu u Vintage Industrial baru, jednom od hramova zagrebačke glazbe, postavio je niz pitanja na koja će odgovoriti budućnost, odnosno povijest ovog, sada peteročlanog, benda kakav nas nije još ‘zadesio’.
Nekako s proljeća…
Inače kratkovidno oko autora izvještaja vidjelo je ime Mary May – ime koje tada još uvijek nije bilo pridruženo licu – na Gmailu prije epskih 18 mjeseci, nekako s proljeća, kad je tek nastajao EP mlade splitske pjevačice.
Pokoji tjedan nakon misterioznog imena iz znakovitog svibnja, tada tročlani bend pulska publika je okrunila kritičkim lovorikama i proglasila najboljim dotadašnjim izvođačem festivala Jamesa Joycea, ne znajući da je trojstvo tek drugi put nastupilo uživo i zajedno.
Oni koji su stajali pred pozornicom nisu mogli uprijeti prstom u onaj faktor, auru, energiju, talent, trik ili zvučni urok zaslužan za magiju s ljetne terase na kojoj se iza mikrofona našla plaha, samozatajna i sramežljiva žena čiji glas razdvaja mora.
Glas koji razdvaja mora
Čelna žena benda, pjesnikinja iza prvog kanconijera “Things You Can’t Put Your Finger On” u idućih je godinu i pol razdvojila mora na putu do svog Olimpa pod kojim se poklonila sva domaća kritika, da bi danas u peteročlanom sastavu bila nuklearna sila s pozornice. Nuklearna sila koja zrači samopouzdanjem ključnim za vladanjem svojim rafiniranim i koncentriranim darom.
Topla jesenska večer puna groovea
Tople oktobarske večeri groove benda (gitara, saksofon, bubanj, kontrabas) buja pozornicom Vintagea na koju izlazi žena koja isti taj groove svojom prisutnošću kontrolira i usmjerava, bez ispuštena glasa. Toplim pogledom pozdravlja stotine lica, rukuje se očima prije negoli njezin instrument išta učini. Od sramežljive pjesnikinje do glazbene dive, Mary May šalje svoj signal publici koju je, koliko god da se morali koristiti klišejima, osvojila. Razbivši onaj četvrti zid koji je na trenutak imala pred sobom u začecima svoje Odiseje, Mary May danas pred sobom okuplja heterogenu publiku. Nepodijeljena prema žanrovskim konvencijama, upravo ta publika svjedoči i potvrđuje Splićankin socijalni uspjeh i poetiku benda te njezino tekstopisanje.
Ako tražite žanrovske etikete, oblijepit ćete ih posvuda. Mary May the band zavodi crossoverom: od jazza kojim otvaraju koncert i kojem se u trenucima soliranja ili improvizacije momci prepuštaju, do očigledno njoj najdražeg bluesa koji odgovara njenim osobnim senzibilitetima i klasičnog, punokrvnog rocka s pedigreom u koji će uskočiti na glavu, a opet elegantno izaći iz oba spomenuta. I kad momke, školovane i nadnaravno nadarene (jazz) glazbenike ponese impuls koji buja, Mary je ta koja ga obuzdava i usmjerava svojim glasom, ali i sve jasnijim pokretom koji ujedno vodi i publiku pred sobom. Stoga, bez ikakvih usporedbi, Mary May kao vokalisticu možemo zamisliti da staje uz bok Joshu Hommeu (Queens of The Stone Age) na kakvom novom Dessert Sessionsu, uleti na treću ‘obiteljsku večeru’ Snarky Puppyja ili odmjeri snage s Nickom Caveom.
Tražeći dokaze za naježenost
Transformacijski potencijal bespogovorno dolazi iz sve rjeđe viđene sinergije petorke čiju vidljivo-opipljivu kemiju želimo ukrasti i potajno replicirati u vremena kada smo najrazjedinjeniji, o čemu će i sama zapjevati. Dodire pogledima, grljenje toplim harmonijama i cjelivanje improvizacijskim igricama vidjela je, ali i podijelila duša objedinjene publike Vintagea, klizeći postajama albuma prvijenca što je opjevao dušu, karakter i principe splitske sirene koja je sada pronašla svoj orkestar. Orkestar je upotpunio mladi kontrabasist Marko Ferlan kojeg gitarist Luka Čapeta opravdano predstavlja kao brata, dok mu nasmijani jazz virtuozi Borko Rupena (bubanj) i Marin Živković (saksofon) ‘čuvaju leđa’.
Kad nepoznata lica zabezeknuto promatraju isti prizor, vršcima prstiju traže potvrdu naježenih ruku i ispuštaju jedva čujne jednorječne opservacije divljenja, znate da ste svjedočili povijesti jednog velikog uspjeha.
Piše Helena Kezerić
Nakon što sam svjedočila jučerašnjem koncertu zamolila sam Igora da mi dozvoli da na njegov u potpunosti zasluženi hvalospjev dodam šačicu svojih misli. Nevjerojatna je lakoća s kojom Mary pjeva i pred nas prostire svoju duši i misli. Još nevjerojatnije je kako vješto ju njen bend u tome prati. Gotovo kao lakoća disanja, sve je toliko prirodno, iskreno i hipnotizirajuće. Jučer smo u Vintage Industrial baru imali prilike čuti njene pjesme u pojačanom, rokerskijem izdanju, ali bilo je tu i jazza, groovea, sve je to već Igor spomenuo.
Moj zaključak nakon ovog koncerta je sljedeći – više nikad ne želim Mary May slušati, ako to nije uživo. Koncertno iskustvo koje ona pruža je nešto što svaki istinski ljubitelj glazbe treba doživjeti barem nekoliko puta u životu. Srce mi je još uvijek puno, nemam pravih riječi kojima bi to mogla pokazati.
Samozatajno prisutna
U moru brojnih ‘glazbenika’ i talentiranih novih imena koja su isplivala putem raznih formata s HRT-a i drugih show talenata i kojima nas bombardiraju s radio postaja i natpisa s časopisa i raznih portala jasno se vidi da ponekad treba zaista krenuti od nule kako bi došli tamo gdje želite. Kako se neke stvari u glazbi ipak ne mogu isforsirati, a ponekad ni sam talent nije dovoljan. Bi li itko od njih mogao napuniti Vintage? Ne.
Mary May nećete čuti na radiju ako ne slušate 101 ili neku opskurniju domaću postaju, o njenim ljubavnim problemima nećete čitati po portalima (hvala Bogu), nećete vidjeti njene spotove na TV-u, ali ona jako dobro zna tko je i što želi poručiti svojom glazbom. Ona ima taj x faktor zbog kojeg joj to sve nije ni potrebno. Zato se u nju, njen bend i glazbu zaljubljujemo na prvo gledanje i slušanje.
