Međunarodni dan kazališta : ”Sjetite se nas: očiju i ušiju, ali i duša onih što sjede u gledalištu”
Svake se godine 27. ožujka obilježava Međunarodni dan kazališta. U tisućama kazališta diljem svijeta sutra će se čitati Međunarodna poruka. Svjetski dan kazališta pokrenuo je Međunarodni teatarski institut ITI, koji organizira pisanje svjetske poruke, a pisanje hrvatske poruke organizira Hrvatsko društvo dramskih umjetnika. Svjetski dan kazališta obilježava se od 1962., a to je dan kada je otvorena pra kazališna sezona u Teatru nacija u Parizu. Među autorima koji su pisali poruke za taj dan ubrajaju se i mnoge važne ličnosti, te je teško povjerovati da su jednom, na današnji dan ovu poruku pisali Jean Cocteau, Arthur Miller, Peter Brook, Eugene Ionesco, Laurence Olivier, Richard Burton, Ellen Stewart, Edward Albee, Vaclav Havel.
Ovogodišnju međunarodnu poruku napisao je Dario Fo, talijanski dramatičar, redatelj i glumac te dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Fo je istaknuo kako je tijekom povijesti ova umjetnost bila često neprihvaćena od vlasti te su se kazališne trupe morale držati zajedno bježeći od razno raznih režima te su tako održale ovu neprocjenjivu granu umjetnosti. Hrvatsku poruku napisala je teatrologinja i kazališna kritičarka Sanja Nikčević. Ona je pak svoju poruku jasno iznijela naglašavajući ono što svi zaljubljenici u kazalište već znaju. Kazalište ne odumire, ono se rađa u nama svaki put kada sjednemo u gledište te postanemo dio neke paralelne stvarnosti. Njena poruka glasi :
Od jednog gledatelja, onog iz mraka gledališta
Kazalište traje dugo, počelo je, kažu, u petom stoljeću prije nove ere. Iako se često govori da će odumrijeti, jer se pojavljuju neki novi oblici zabave, kazalište ne odumire. Dapače, traje već 25 stoljeća! Ali zašto? Zato što živa riječ sa scene dotiče nas koji sjedimo u gledalištu, sjedimo otvorenih očiju, ušiju i duše. Ono što se zbiva na sceni govori nam i kroz oči – šaljući slike koje ostaju u mozgu, i kroz uši – šaljući zvukove koje pohranjujemo u sjećanju, ali i kroz dušu – šaljući poruke i osjećaje koji u nama ostaju zauvijek. I zato, dragi umjetnici, kad god počnete pisati novi komad, čitati novi tekst tražeći ulogu za sebe, ili razmišljati o temi koju želite režirati – sjetite se nas: očiju i ušiju, ali i duša onih što sjede u gledalištu.
Gotovo je nemoguće zamisliti svijet bez kazališta, bez te igre u koju smo svi uvučeni bez da smo toga uopće i svjesni. Sutra je dan kada se ljubav prema kazalištu ujedinjuje u cijelom svijetu te se slavi ono što je postalo takoreći, vremeplov. Jer, u kazalištu nema nikakvih gadgeta, nema virtualnog svijeta koji nas već godinama udaljava od suštine ljepote koja nas okružuje. Taj prostor, udaljen od buke i svjetala grada pri svakom posjetu nas zagrli i priušti nam onu duševnu hranu koja nam je potrebna. Divno je nakon svega ipak znati da uvijek, što se god događalo u našim životima, imamo gdje pobjeći. Sjetimo se Shakespeara, kazališnih trupa koji su putovali svijet da bi se njihova riječ čula, glumaca i redatelja koji su potjerani zbog političkog režima. Sjetimo se njih i mnogih drugih i proslavimo sutra zajedno sa cijelim svijetom Međunarodni dan kazališta !