Mile Kekin: „Nemam se namjeru odreći bilo kojeg perioda svog rada”

Mile Kekin svima je zaštitno lice Hladnoga piva, ali otkako se oprostio od gajničkog benda nakon 35 godina, postao je cijeli niz likova na solo albumu „Nježno đonom”.

Nešto kao Jim Carrey u glazbi. Nježno đonom hara Balkanom s novim bendom, a mi smo hiperaktivnog veseljaka posjeli na čašicu razgovora na dan objave albuma na vinilu i nazdravili svim karikaturama koje je opjevao ne bi li nam dao komično ogledalo društva.

Mile, ne želimo se vraćati na prepričavane teme o nastanku aktualnog albuma koliko nas zanima tvoja izvedbena uloga. Mile kao glumac i karikaturist. Iako si rekao da u „Bitangama i princezama” nisi nešto dobar glumac, nije to baš točno. Na albumu „Nježno đonom” više negoli ikad preuzimaš brojne fikcijske likove: ratnik svjetla, pater familias, Zubić vila, iznajmljivač apartmana na ljupkom Jadranu, junak biciklističke romantične komedije. Možeš li malo portretirati te svoje lirsko-dramske kreacije?

Često sam to radio na ovom albumu, mijenjao lica i perspektivu iz koje pjevam. Čak sam pokušao ući u psihu prosječnog orangutana – na istoimenoj pjesmi –  o tome što mu prolazi kroz glavu dok gleda svoju pokvarenu braću homosapiense. Kažu da je pjesma onoliko dobra koliko se ljudi može identificirati. Nadam se da će se bar dio publike naći, ako ne u likovima koji nisu uvijek najsimpatičniji, onda barem u situacijama koje nije teško za prepoznati.

U središtu recimo Pater familiasa nije tolika naslovna glava obitelji koliko naša žudnja da nađemo vođu koji će nam dati jednostavne odgovore na teška pitanja svakodnevice. Vjerujem da je razlog zbog čega baš danas autokrati preuzimaju vlast u mnogim nekada demokratskim europskim državama.

Zubić vila je pak kolažni komentar ovog vremena bez kompasa. Guvernal je sam po sebi mali oksimoron: s jedne strane zvuči nostalgično, ali s druge strane zapravo naglašava vrijednost trenutka. Glavni lik je blesav i neodgovoran, ali nije ga briga za to. Riskira glavu da ostane u trenutku potpune sreće, kao neki mini James Dean za platežno nesposobne.

Za razliku od introspektivne „Kuće bez krova”, ovaj album je više komentar vremena, a vremena su sve samo ne dosadna.

Kojeg ti je bilo najdraže igrati u videospotovima?

Ratnika svjetla zbog statista koji su dali sve od sebe da spot ispadne baš ovakav i zbog Filca (Filipa Filkovića, op.a.) koji je napravio po meni jedan od boljih spotova u mojoj karijeri.

Koliko je Mile Kekin nakon 35 godina Hladnog piva u nekoj novoj krizi identiteta?

Hm, vidiš dobro pitanje… Mislim da jesam,  ali ne toliko zbog toga što ja ne znam što bi htio, niti što jesam, koliko zbog publike kojoj nije jasno što ja to sada sviram. Jel nastupam sada sam s gitarom? Jesam li i dalje punker, jesam li ikad bio punker i tako dalje. Ali vjerujem da će vrijeme učiniti svoje. Imam novi bend s kojim predstavljam novi album, ali sviram i sve pjesme po kojima me ljudi znaju iz vremena Hladnog piva.

Većinski sam autor pjesama i nemam se namjeru odreći bilo kojeg perioda svog rada. Da se vratim na pitanje: Nakon svakog koncerata bit će i sve manje upitnika kod publike pa samim time i manje kriza identiteta.

„Nježno đonom” ima i jednu zvučnu kvalitetu koja podsjeća na animirane filmove. Jeste li ti i Mark Mrakovčić namjerno ciljali na jednu takvu prpošnu i laganiju varijantu sklapanja zvučne slike? Najbolje to čujemo u Pateru familiasu, Orangutanu, Ratniku svjetla i, naravno, Zubić vili.

Ne, nije to bilo namjerno. Mark je naprosto takav lik da te zarazi optimizmom i pozitivnom vibrom čim se primi gitare. Zato album zvuči tako razigrano, što mi jako godi jer imam osjećaj da sam stalno okružen nekim ozbiljnim facama i dramatičnim vijestima. Zbog svega toga mi je strašno drago da ga sada imam u stalnoj postavi jer je na bini kao neki izvor pozitivne energije.

U Zubić vili koristite se i animacijom umjetne inteligencije koja je svojevrsni leitmotiv cjelokupne 2023. na globalnoj razini. Misliš li da popunjava negativan ljudski prostor ili dolazi naslijediti ljudsku kreativnost?

Mislim da je to još prerano za procijeniti. Ne poznajem zakonitosti cijele kreativne industrije, ali kada je glazba u pitanju teško mi je vjerovati da će moći zamijeniti trodimenzionalne izvođače čija su djela proizvod njihovih životnih iskustava, zbog čega riječi dobivaju dodatno na težini. Ukratko, nije samo pjesma bitna, nego i autentičnost i uvjerljivost onog tko ju izvodi.

Najprije će umjetna inteligencija ugroziti one čije pjesme već sada zvuče kao da ih napisao A.I . koji se dočepao rimarija i čiji je algoritam iskombinirao zlatnu sredinu svih semplova i beatova koji su trenutno in.

Sve je to odraz tvog pjesničkog sarkazma. Misliš li da doista dopire do publike ili je samo na nekoj površnoj doživljajnoj razini?

Na meni je da napišem što bolju pjesmu, a na percepciju i na razinu na kojoj će ona biti doživljena ne mogu previše utjecati. Istina jest da je sve teže doći do pažnje publike. Moraš nadglasati ovu zaglušujuću kakofoniju masovne proizvodnje. Svaki tjedan izlazi stotine novih singlova. Usto nam se svima smanjio fokus, vrijeme koje možemo ostati koncentrirani na jednu temu prije nego zavibrira mobitel. Moram naprosto vjerovati da će koncerti i vrijeme učiniti svoje i da će moj album doći do pravih ušiju.

Misliš li da singalong takvih stihova na tvojim koncertima ima neki psihoemotivni doseg kod publike?

Vjerujem da ne dolaze zbog moga seksi looka, niti zbog moga virtuoznog pjevanja pa valjda nešto čuju u pjesmama kad dolaze na koncerte slušati neke pjesme po stoti put.

Na albumu je istaknuta vrlo nedvosmislena profeministička dimenzija pisanja: kao otac, muž i zdravorazumski muškarac obračunavaš se s balkanskim mačizmom koliko i suptilnim, ali štetnim očekivanjima društva prema ženama.

Sudeći po broju žena koje godišnje stradaju od ruku svojih partnera mislim da bi nam u Hrvatskoj bilo potrebno malo feminizma i sve drugo što će osnažiti žene. Evo, opet je lokalni šerif, naravno hadezeovac, pretukao neku jadnu ženu koja ga nije htjela poslužiti u kafiću pa je protiv njega podignuta – pazite – prekršajna prijava, kao da je na zabavici malo glasnije puštao muziku.

To je baš za vrištati od muke. Da, dobro si primijetio, definitivno jeste toksični mačizam jedna je od važnijih tema na album.

Tu čak problematiziraš stvari kroz posvetnu pjesmu svojoj kćeri kao junakinji pjesme Mala, istoimenoj slikovnici koju je ilustrirao Tomislav Torjanac i, naposljetku, ona se pojavljuje u mini-ulozi u Zubić vili kao prilično sarkastična mlada glumica. 

To je na tatu (smijeh). Naravno da me se ta tema dodatno tiče kada imam žensko dijete, ali Šamar sam napisao davno, prije više od dvadeset godina. Ja pjevam o onome što vidim i čujem, a nasilje nad ženama je nažalost jedna od vječnih tema na brdovitom Balkanu.

Što se tiče slikovnice, naravno da sam sretan što mi je pjesma dala priliku da surađujem s Torjancem kojeg jako poštujem i cijenim kao ilustratora Grge Čvarka i Antuntuna.

„Nježno đonom” došlo je u tri formata – streaming (digitalni), CD i na ploči. Na kojem od njih najradije preslušavaš svoj album?

Evo danas je baš stigao vinil i odmah sam ga stavio na gramofon. Volim taj ritual puštanja ploče, čitanje tekstova i upijanje najmanjeg detalja. Nisam neki audiofil da kužim da na primjer zvuči tanko u middleovima i slično, ali volim da pjesma i neki fizički trag i da nije samo u virtualnim sferama streaminga. Dan danas čuvam neke ploče koje su na mene imale presudni utjecaj kao što su „Ravno do dna”, „Darkness on The Edge Of Town”, „Closing Time”, itd.

Možemo za Mileta Kekina reći da je Miley Gonzales iliti ima te posvuda po regiji. Misliš li da bi s „Nježno đonom” mogao napraviti i kakav vizualni show od koncerata s obzirom na to da je likova u „Nježno đonom” skoro kao u Looney Toonsu?

Volim putovati i nastupati, to priznajem. Za vrijeme korone mi je to najviše falilo. Sada mi je najvažnije da sviram s novim bendom, sada su to većinom ljetni festivali, a najesen na solo koncertima malo ću se više pobrinuti i za vizualni dio nastupa.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.