“Mirna Bosna” (Kamerni teatar 55): Kataloško nizanje općih mjesta
“Mirna Bosna” u izvedbi Kamernog teatra 55 iz Sarajeva gostovala je 9. travnja u Gavelli. Bila je to prilika da zagrebačka publika vidi predstavu koja je u konkurenciji ovogodišnjih Marulićevih dana koji se od 21. do 28. travnja održavaju u Splitu. Tekst mladoga, ali vrlo plodnoga bosanskohercegovačkog autora Borisa Lalića na scenu je postavio redatelj Saša Peševski, dok dramaturgiju potpisuje Vedran Fajković. Riječima samoga autora, “Mirna Bosna” je bosanskohercegovačka komedija preživljavanja.
Dva brata i dvije sestre, odnosno dvije po mnogočemu okrnjene obitelji, dugogodišnji su susjedi – dovoljno dugo da postanu jedna obitelj. Zbliženi neimaštinom i bijednom svakodnevicom oni životare na granici siromaštva, objedujući isto jelo svaki dan. Kada se jedini radno sposoban među njima niti nakon pokušaja zapošljavanja preko veze ne uspije zaposliti, odluči stvari uzeti u svoje ruke. Naumio je dilati marihuanu, jer ionako je čitav grad na tome. A kada dvije mlađe umirovljenice, priproste gospođe krenu u biznis narkoticima, nastat će brojne komične situacije. Kako u susjednoj nam BiH malo što može poći po planu, pa bila to i kriminalna organizacija društvenih marginalaca, stvari se moraju izjaloviti. Na nesreću cjelokupnog dojma predstave, ovdje je to učinjeno dramaturški predvidivim krajem u suzama.
Nažalost, nešto značajnije od prostodušnih situacija skeča i obrata predstava nije ponudila. Mogla je to biti ozbiljnija i jača slika besmisla jedne generacije, ako ne i čitavog naroda prisiljenog da životari. Bosna (i njeni stanovnici) su ćevapi, luk i kajmak, cigare, vječni humor i narodne mudrosti, ali ne bi se trebala iscrpiti u gotovo kataloškom nizanju općih mjesta.
Doslovno rečeno, možda najveća slabost predstave je njezin dramski predložak koji je oslonjen na gorko-smiješne situacije u kojima se ne događa skoro ništa. Izvedba je tekstualno vođena otprilike do polovice i jednog solidnog monologa glavnog junaka, nakon koje slijedi usporavanje i mlako čekanje kraja.
Pod sretnim okolnostima, kada dramaturgija zakaže, glumci preuzimaju predstavu. Upravo se to dogodilo i ovdje pa se može reći da je “Mirna Bosna”, posebno u svom drugom dijelu, glumačka, i to vrlo dobra predstava. Feđa Štukan kao vođa organizacije te Gordana Boban i Vanesa Glođo kao priučene dilerice izvlače maksimum od svojih uloga. Davor Golubović sjajan je kao retardirani mladić i njegovo kontroliranje i najmanjeg pokreta tijela, pa čak i lica na sceni zacijelo je vrijedno pohvale. Jednostavnu scenografiju koja se sastoji od stola i četiri stolca, uz minimum rekvizita potpisuje Adisa Vatreš Selimović, koja je ujedno osmislila i kostime.
Dvojaki naslov
“Mirna Bosna” svojim dvojakim naslovom sugerira Bosnu u kojoj je mir, društveno i političko stanje nakon minulog rata; istodobno predstava pokazuje da se u miru – jedva preživljava. Izreka se na ovim prostorima koristi u značenju sve je u redu, nemajte brige, no Bosna, rijeka, ako hoćete i šire, nikada nije posve mirna.
Gorak i tužan završetak pokazuje kako društveno nevidljivi ljudi, zakonu i državi postaju vidljivi tek kada učine nešto loše, naopako i kriminalno. Tema predstave vrlo je bliska našoj hrvatskoj svakodnevici pa ne čudi što je zagrebačka publika dobro prihvatila “Mirnu Bosnu” i goste iz Sarajeva nagradila dugim pljeskom.