“Mladež bez Boga” (ZKM): Revolt mladeži potaknut ogorčenjem na iluzije o humanosti
Koliko se puta teorija pokazala dostatnim izvorom vještina potrebnih za konkretnu akciju? Ljudi često zanemaruju činjenična znanja znajući da nisu sredstvo koje garantira snalaženje u nepredvidivim uvjetima. Najpoznatiji je primjer izvršavanje posla koji zahtijeva vještine usvojene ‘sa strane’, a kojima te niti jedan udžbenik neće podučiti. Sva ta tekstualno koncipirana znanja samo su prikaz stvari onakvima kakve bi zaista trebale biti, no one su ustvari posve drugačije. Apsurdno je da obrazovni sustav, kojemu je glavni zadatak pripremiti polaznike za život (ne samo za posao, već za cjelokupni proces življenja), uporno podmeće pričanje bajki pod obrazovnu metodu.
Učenici se često znaju zapitati što će im pojedina znanja u životu, zbog čega nerijetko budu počašćeni jezikovom juhom. Ali pitanje je sasvim na mjestu. Za definicije koje se ne manifestiraju u vanjskom svijetu, kao i činjenice koje nisu relevantne ne bi trebalo biti mjesta u školama, posebice u onima koje nose naziv Škola za život. U njima je najmanje riječi o životu. Ok, škola je kulturno mjesto (barem bi trebala biti), no zašto bi istinite vanjske pojave bile nešto što podvodimo pod nekulturu? Svijet je hladno mjesto koje nalikuje lijepoj podlozi za smislen život, a znaju si ga podložiti samo oni koji su shvatili kako on uistinu funkcionira. Ne postoji određeno pravilo kojim to postižu, a to i je bit – da nema pravila. Ali, vidiš, tome nas ne uče.
Prodaja magle i narušeni autoriteti
Na prvu, promicanje pozitivnih vrijednosti kroz povijesni, ali i suvremeni materijal, potpuno je bezopasno. Na drugu vodi k raspadu sistema. Negativne se pojave minimalno pojavljuju budući da ih je jednostavnije pomesti pod tepih. Potiče se jednakost, tolerancija, politička korektnost te hrpa savršeno koncipiranih teorija koje ne postoje. One su samo kratkoročni naleti iskorišteni kao veo za neki prljaviji interes. Vladaju bogati, vlada kapital, vlada tehnologija i rat (konkretni, hladni, kakav god poželiš). Jedina je istina da je poveći dio materijala kojim nam se puni glava laž. Upravo su to zaključili mladi akteri ZKM-ove predstave „Mladež bez Boga”. Predstava je nastala u režiji Boruta Šeparovića te je inspirirana istoimenim romanom Ödöna von Horvátha te esejom „Heroji”, Franca Bifa Berardija.
Sam naziv asocira na deformiranu generaciju koja više ne podliježe autoritetu. Strahopoštovanje je out, a moć se temelji na osobnom osjećaju dominacije koji se ispoljava u ophođenju s drugima. Ne postoji sila koju se shvaća dovoljno ozbiljno da bi joj se podložilo. Radnja je smještena u vrijeme kada su vrijednosti samo fraze za stvaranje magle pred očima. Sukob počinje nakon profesorova (Rakan Rushaidat) online predavanja u kojemu nesigurno izlaže gradivo potpuno različito od svijeta u kojemu se nalazi. Njegovi učenici (Lucija Dujmović, Ivana Gulin, Boris Barukčić, Ugo Korani, Ivan Pašalić, Bernard Tomić) vrlo burno počinju reagirati na profesorove neutemeljene tvrdnje shvaćajući da ih sustav pravi budalama. Ubrzo kreće revolt potaknut ogorčenjem na društvo koje uništava nadolazeće generacije po principu „ako se ne uklapaš, bit ćeš uništen”. Osim ako ne uništiš sve koji te se žele riješiti.
Oponašanje dominantnih modela, depresija i agresija
Budući da sam znao da predstava ima ogromnu odgovornost u prikazivanju potencijalne budućnosti svijeta i mladih, fokus mi je cijelo vrijeme bio na traženju obrazaca iz svakodnevice. Naravno, bilo ih je. Moralna tupost, nasilje i pretjerani individualizam konstantno su se ispreplitali u prvom planu. Osjećala se izmjena emocija u zraku. Osjećala se tuga, napetost, adrenalin, ali ponajviše strah. Ne od nepoznatoga (jer mi već živimo u svijetu koji nije kvalitetno mjesto za život te smo toga itekako svjesni), već od istine koju je nemoguće pobiti i tvrditi da se neće ispuniti do kraja. Jedan od rekvizita bila je i tehnologija (mobiteli, laptopi) korištena u svrhu pratnje života polovično smještenog u virtualnu sredinu. Nije bilo cenzure što je velik plus. Primjerice, nasilje je prikazano izrazito realno, čime se dobilo na ozbiljnosti.
Ne mogu preskočiti još jednu karakteristiku. Baš sam nedavno komentirao kako nove generacije sve više i više pokazuju znakove depresije te da su u najmanju ruku čudne. Ni sada ne znam objasniti uzrok tome, no predstava se dotaknula mentalnog zdravlja koje je kod svakog učenika bilo poremećeno. Otvoreno su progovorili o problemu i podijelili vlastitu perspektivu ophođenja s njima. Djelovali su prepuštenima sami sebi, odbačeno i diskriminirano. Izvlačili su negativno iz gradiva koje bi ih trebalo okrenuti u smjeru dobroga, no budući da na svojoj koži nisu osjetili što je dobrota, kako bi uopće mogli činiti ono što im je nepoznato? Dakako, imali su priliku vidjeti kako loše ponašanje prolazi nekažnjeno te čak donosi beneficije. Zapravo, postavlja se pitanje koji model slijediti ako je dominantni model pokvaren. Postoji li alternativa i kako ju iskopati te ima li smisla biti pošten? Sve te podvojenosti u glavi moraju rezultirati narušenim mentalnim zdravljem.
Poruka predstave na konkretnom primjeru
Još bih istakao vodilju predstave – mržnju. Moglo se osjetiti kako struji kroz nemoral, psovke i fizičke napada. Detaljni opisi masakra uz pratnju buke i nekontroliranog bijesa vjerodostojno su prikazali čime se hrani mladež. Tu bih kratko skrenuo s priče i osvrnuo se na publiku koja je sjedila iza mene. Čini mi se da se radilo o školarcima koji su na terenskoj nastavi ili tome slično. Uglavnom, mlada grupa. Dijelovi predstave koji su ledili krv u žilama, kod njih su izazivali odobravanje. Dok je na sceni trajalo igranje nasilne videoigre, tiho su šaputali i davali instrukcije. Prilikom fizičkog nasilja navijački su podržavali nasilnike, a tijekom ublaženog prikaza prostitucije razmjenjivali su nepristojne komentare na račun glumice. Nije da me to začudilo niti se s time susrećem prvi put. Samo sam u jednom trenutku pomislio kako se ono što gledam na sceni nalazi odmah iza mene. Ne bih ulazio u monolog o tome tko i kako treba reagirati jer mi je apsolutno besmisleno, a postoji na tone takvih tekstova koji nikada ne urode plodom. Samo ću reći da nisu oni krivi.
Teška i poučna predstava koja nije za svakoga
A sada još malo o predstavi. Pohvalio bih uigranost ove grupe, mislim da nikada nisam prisustvovao ovoliko (po meni) zahtjevnoj izvedbi. Ozbiljnost, spretnost, ravnodušnost, bol… Sve mi je to djelovalo kao težak izazov za dočarati publici. Bilo je dijelova koji su se ponavljali i dijelova teksta koji su za moju koncentraciju bio predugi, ali sve je opravdano i imalo je svrhu. Svidjelo mi se ubacivanje tehnologije jer je blisko mladima i drži pažnju. Svi volimo interaktivne sadržaje. Posebno bih pohvalio otvorenost u izražavanju mišljenja koje je bilo provokativno i utemeljeno pa se čovjek bar malo zapita.
Volim ovakve društveno odgovorene teme. Predstava je ispunila očekivanja i okarakterizirao bih ju kao tešku, ali poučnu. Ne bih ju preporučio svakome, primjerenija je zrelijim osobama koji imaju odgovornost prema mladim ljudima, ali i svima koji se osjećaju nezadovoljno sistemom u kojem žive. Srušila je iluzije o humanosti i toleranciji, a ponudila materijalizam, rasizam i sve ostale netolerancije, mržnju i grubost. Ono što ću svakako pamtiti je izjava profesora iz predstave koji tvrdi da u nekima od svojih učenika vidi ubojice. Vide li to ljudi danas i ako da, zašto ništa ne poduzimaju? Pa nije valjda ponovno odgovor – Balkan?
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
