Najbolji tata na svijetu („Captain Fantastic“, M. Ross, 2016)
Sedmočlana obitelj, nekonvencionalnog životnog stila, u odjeći iz 70-ih, tako je otprilike izgledala promocija kroz trailere, plakate i sinopsis za film Captain Fantastic. Marketing tim očito je želio potencijalnu publiku uvjeriti da je u pitanju Mattov Rossov pokušaj da napravi bajkoviti rad u stilu Wes Andersona, i to je sretna okolnost (dobro promišljen potez) koja će privući ljude da pogledaju ovo djelo. S druge strane, sam film niti u jednom momentu ne pokušava da bude The Royal Tenenbaums, The Darjeeling Limited ili Moonrise Kingdom, nego gradi svojstven i prizemljen svijet obitelji specifičnog životnog stila, što je bolje od onog iz marketing kampanje.
Captain Fantastic je priča o Benu Cashu (Viggo Mortensen), osobi koja se posvetila jedinstvenom životnom stilu, u skladu s pravilima prirode i znanjem kao temeljnom ljudskom vrijednosti. Antikapitalistički filozofski životni stil, koji Ben pokušava da sprovede i među svojih šestero djece, blago podsjeća na živote religijskih skupina poput Amiša svojom rigoroznošću i separacijom od ostatke svijeta. Kroz film se upoznajemo s porodicom Cash dok putuje, iz šume Pacifičkog jugozapada u Novi Meksiko, na posljednji ispraćaj majke/supruge Leslie.
Oni skupa love i uzgajaju svoju hranu, imaju striktnu tjelovježbu te se sami školuju iz oblasti književnosti, filozofije, politike i znanosti. Tehnologija i brendovi za njih su beznačajni, ono što se cijeni u ovoj maloj zajednici su samostalnost i lični stavovi koji se mogu argumentirati. Naravno tu dolazi do velikog zapleta, kako ostatak svijeta reagira na Cashove te da li su djeca između 8 i 18 godina sposobna ustrajati u idealima izoliranog svijeta koji im nudi otac ili im je potrebno nešto više od Benove utopije.
Noam Chomsky zaslužuje svoj praznik!
Glumačka karijera Matta Rossa mogla se blago osjetiti u njegovom redateljskom prvencu 28 Hotel Rooms dok u Captain Fantastic još više dolazi do izražaja, na pozitivan način, kroz likove koji istovremeno zabavljaju i pokazuju izrazitu snagu, pa ih je jednostavno zavoljeti i razumjeti zbog njihove iskrenost. Svatko od Cashovih dobiva svoj moment u kojem blista s „jedinstvenim sposobnostima“ u spektru od lova do razumijevanje deklaracije nezavisnost (ili znanja da je Noam Chomsky rođen 7 decembra i zaslužuje svoj praznik.)
Likovi Bena i njegovog najstarijeg sina Boa (George MacKay) idu korak dalje te dobivamo i uvid u njihova osjećanja. Emotivnost je zasigurno najbolje iskazana u liku Boa koji pokušava funkcionirati u skladu s ostatkom svijeta, zaljubiti se, studirati na nekom od velikih univerziteta ali opet ne ugroziti svoj odnos s izoliranim svijetom koji je izgradio njegov otac Ben.
Lik Bena u sebi nosi posebnu kompleksnost, djeca vole njegovu blagu narav i poštuju ga, a zna biti i neupitan autoritet. Ben kroz film doživljava transformaciju, blago se prelama pod pritiskom okoline i emotivnim stanjem u kojem se nalazi zbog gubitka supruge, ali Viggo Mortensen uspijeva održati balans ovog lika. Viggo, po prvi put u posljednjih pola decenije nalazi se u ulozi koja zahtjeva potpunu posvećenost i on to pruža, koliko kroz zadane dijaloge toliko i kroz pokrete i facijalne ekspresije ispod Benove brade koja skriva emocije.
S druge strane utopije
Redatelj Ross posvetio je mnogo vremena u izgradnji karaktera i učinio više nego odličan posao, s druge strane njegova priča se nalazi u totalnoj disharmoniji. „Roadtrip“ komedija nije mjesto na kojem se može mnogo šta učiniti, ali Ross uspijeva da ovaj prvi dio filma bude zabavan i zanimljivim s brojnim komičnim i detaljnim scenama. Drugi dio filma, porodična drama sukoba generacija, pripada klišeu gdje je na prvu vidljivo da će netko od likova preispitati svoja uvjerenja i donijeti veliku promjenu u životu u svrhu da se ponovno postigne obiteljski mir.
Likovi koji su pažljivo oblikovani u prvom dijelu filma mogli su ponuditi više, kreirati smislen i kaotičan sukob. Obitelj Cash je imala potencijal da dovede gledatelje u situaciju da preispitaju sve što su vidjeli i zapitaju se šta će se desiti na kraju s porodicom Cash, ali umjesto toga dobili smo mnoštvo scena koje su već previše puta viđene u porodičnim dramama i ne odgovaraju karakterima s početka filma.
Srećom Ross ne pati publiku predugo blagom porodičnom dramom i brzo dolazi do velikog finala i izvedbe pjesme “Sweet Child O’ Mine“ koja će se gledateljima urezati duboko u sjećanje. Na kraju, Captain Fantastic (nažalost) nije kompleksna društvena priča o pripadnosti i životnim odlukama nego pametan porodični film za uživanje jednog nedjeljnog popodneva.
