EMA: Plesno-ljubavni delirij milenijalaca
Tamu noći suzbija vatrena stihija semafora koji bukti u plamenu. Tišinu ulica mirnog čileanskog obalnog gradića Valparaisoa uskoro će zamijeniti sirene vatrogasnih vozila, spremnih da suzbiju kaos koji je iza sebe ostavila plavokosa zalizana piromanka-milenijalka.
Uvodni kadar filma Ema, najnovijeg rada Pabla Larraína istovremeno uspijeva impresionirati i šokirati nesvakidašnjom ljepotom destrukcije dok pritom u potpunosti suzbija bilo kakvu mogućnost predviđanja i iščekivanja nečega što bi moglo uslijediti u naredne 102 minute trajanja.
Pablo Larrain izgradio je svoju karijeru u proteklih pet godina filmovima Klub, Neruda i Jackie. Svaki od ova tri djela bio je jedinstven konvencionalni narativni film, snažnog scenarija, čvrstih dijaloga te vizualnog identiteta koji se savršeno uklapao u samu priču. Zajednička nit ovih radova dodatno je bila i psihološka dekonstrukcija manje ili više poznatih života društveno/povijesno istaknutih osoba. Ipak, kada je u pitanju Ema, sve konvencije koje smo poznavali kod Larraina padaju u vodu.
Nesvakidašnji orgazmični audiovizualni puls
Ema prati život naslovne protagonistice, plesačice Eme (Mariana Di Girolamo) koja sa strane dodatno priprema radionice plesa za djecu te njenog supruga plesnog koreografa Gastona (Gael García Bernal) zaljubljenog u surealne i simboličke pokrete. Nakon što Polo (Cristián Suárez), usvojeni sin plesnog para izazove niz morbidno uznemirujućih nezgoda (npr. usmrti mačku stavljajući je u zamrzivač) Ema i Gaston vraćaju dječaka u dom za usvajanje. Koliko god fizički ožiljci dječakovih postupaka bili vidljivi, mentalne rane koje Polo ostavlja na svojim roditeljima usvojiteljima ipak su mnogo dublje…
Foto: facebook.com/FILMmagnet/
U pitanju je rad koji se nalazi na rubu surealnog, simbolima ispunjenog plesa te veoma simplificirane obiteljske drame s elementima misterije. Klasični linearni narativ redatelj mijenja za anarhističnu dramsku igru vizualno orgazmičnih kadrova čiju kinematografiju potpisuje Sergio Armstrong te nesnosno zaraznih glazbenih pulsacija glazbenog maestra Nicholasa Jaara.
Slika milenijalaca
Film se fokusira na Emu i njeno kaotično plesno, erotično i nabijeno mentalno putovanje od trenutka rastanka od sina Pola. Ono što u početku ostavlja dojam neartikuliranog i izgubljenog, što nam Larrain pokušava prodati kao usputno te nebitno, dugoročno nosi značaj za razvoj filma te za neočekivano konvencionalno i mudro osmišljenu završnicu. Ipak, veoma je teško razlučiti koliko susprezanje i prikrivanje narativa se zbiva intencionalno, a koliko je čista slučajnost i sreća koja prati redatelja. Nadmoć audiovizualnog aspekta filma nadoknađuje jednostavnost, apsurdnost te irelevantnost same filmske priče.
Jedno je sigurno, Larrain nam prikazuje nesvakidašnju, ali ipak istinitu sliku milenijalaca. Ema te njena plesna skupina očito su lice generacije koja lagano zauzima centralnu ulogu u poslovnom svijetu.
Ipak, kako to i sam film prikazuje, milenijalci imaju veće ambicije, žele više slobode i nose se sa svijetom drugačije nego su to činili pripadnici prethodnih generacija. Mada na prvu svi ti snovi i ideje mogu izgledati hiper-erotični, površni i kaotični, dugoročno, kako nam film prikazuje, stvari se naprosto poslože i dolaze do skladnog i smislenog ishodišta. Za Emu, na raskrižju dvadesetih, životni ciljevi podjednako se oslanjaju na slobodu izražavanja, karijeru te zasnivanje obiteljske zajednice prema vlastitim konvencijama.
Sve u svemu, Pablo Larrain maestralno je nadmašio konvencije svog dosadašnjeg rada i servirao audiovizualnu poslasticu za istinske filmofile. Ema je film o kojem je teško govoriti bez zadiranje u kvariše te koji je potrebno iskusiti jer zbog nesvakidašnje izvedbe za koju se redatelj odlučio jedini validan sud o ovom radu je onaj subjektivni.
