Najdraži božićni filmski maratoni Ziherove redakcije
Zimsko doba je obično period kada filmoljupci dodatno zarone u svoj omiljeni medij i posvete se gledanju filmova. Naša redakcija nije iznimka, zato u nastavku pročitajte koji su najdraži filmski maratoni naših novinara, kakve ih uspomene uz njih vežu, s kim vole gledati filmove, a možda i prikupite koju ideju za vaš ovogodišnji filmski maraton.
[Marija Anušić i „Gospodar prstenova”]
Već danima govorim kako jedva čekam Božić i par dana doma da se zatvorim i priuštim si maraton „Gospodara prstenova”. Otkad su izašli ti su mi filmovi comfort movies. Često sam ih znala gledati kad bi mi bilo kakvo teže razdoblje ili kad bih bila izmorena od svega, a za blagdane su obavezni.
Da, ja sam jedna od onih iritantnih osoba koje znaju čitave dijaloge i uz film ih ponavljaju, isto kao što fraze iz filmova često koristim u svakodnevnom govoru. Pa ako mi ponudite nešto što bih trebala odbiti najvjerojatnije ću odgovoriti s „Don’t tempt me, Frodo!”. I kad smo već kod iskušenja, uz blagdanski maraton se mora popustiti kojem, za što onda kasnije imamo novogodišnje odluke?
[Eva Juraški i „Sam u kući”]
Ne mogu se sa sigurnošću sjetiti kada sam prvi put pogledala „Sam u kući”, bila sam prilično malo dijete, to je sigurno. Najviše sjećanja uz taj film me vežu za mog najdražeg brata s kojim redovito gledam prvi i drugi nastavak skoro pa svaki Badnjak. To nam je na neki način tradicija budući da nismo posebno religiozni i ne idemo na polnoćku.
Prije, kao klinka, sam redovito gledala i treći nastavak koji mi je bio urnebesno smiješan zbog svih onih “električnih”‘ spački koje su šašavi provalnici radili ispred Kevinove kuće. Međutim, prolaskom vremena odlučila sam se zadržati samo na prva dva nastavka franšize jer ipak je Macaulay Culkin jedini pravi Kevin, a Joe Pesci i Daniel Stern najdraži kriminalci filmske antologije. Uvijek brata i mene posebno dirne drugi nastavak s Kevinom u New Yorku radi blagdanske priče uličarke koja je po prvi put nakon dugog niza godina osjetila božićni duh. Golubice na samom kraju filma su mi toliko drage srcu da iste uvijek stavljam na svoju božićnu jelku.
[Igor Jurilj (Yellow Yuri) i filmovi Tima Burtona]
Crtić „Bubimir” je jedne ratne zimske večeri prije Dnevnika na HRT-u malom petogodišnjem klincu preko Učke, nesvjesnom svega, odnio pažnju buljookim i fantazmagoričnim likovima. Iskešeni manijak čupave kose i rasturene škembe koji jede bube, a boji se crva, bio je uvod u Burtona. Već idućeg Božića puštena je „Predbožićna noćna mora”. Ljubav prema šarenilu zagrobnih svjetova je probujala. Onda su uslijedila žicanja videokaseta oba „Batmana”, a klinac je došao u pubertet i obožavao „Sanjivu dolinu”.
I što se dogodi? Stalno to želi na repeat. Živjeli videorekorderi i presnimavanje očevih filmova. Maratoni bi započeli, a onda kad se prije fritula za Božiće početkom milenija pržilo CD-e, DIVX-i su se raspačavali i svijet Tim Burtona samo postajao veći. I jednostavniji. Nisam nikome morao okupirati TV u dnevnom. Nije svaki Božić imao ovaj maraton, ali počasne krugove trčali su filmovi Tima Burtona kad se sve zbroji i oduzme, pa i čak i oni lošiji pod starije dane jer… Podočnjaci su me uvijek fascinirali.
[Patrik Horvat i „Harry Potter”]
Svake zime posebno se veselim ponovnom gledanju filmova iz serijala „Harry Potter”. Koliko god možda cliché bilo, Harry je utkan u moju generaciju (rođen sam 94′), u naše iluzije i naše snove. U to u kakve smo ljude izrasli i kakvi smo prijatelji posta(ja)li jedni drugima. I u to kako koračamo kroz život.
Vjerojatno zbog samih scena iz filmova i života u dvorcu povezujem te filmove sa zimskim periodom, hladnoćom, kaminima, snijegom, pa mi tako i zimi najviše godi opet ih pogledati. Obično ih gledam s momkom ili s prijateljima, ali jedno je sigurno, nema zime bez Harryja Pottera. Kada sam bio dijete htio sam prvo biti cvjećar, pa dizajnirati karoserije za automobile, a onda sam otkrio Harryja Pottera i htio postati čarobnjak. I zauvijek ostao pomalo nerealan oko sebe. I s time sretan.
[Ivan Marić i animirani filmovi]
Moja prva sjećanja sežu u doba kad sam imao godinu ili dvije i kad bih oko pola jedan u noći pitao roditelje da stave drugi crtić. Ni danas nije ništa drukčije i kao 25-godišnjak pitam roditelje i braću da pogledamo neki crtić koji još nismo gledali.
Ako takav postoji, a skoro da ne postoji.
Pogledali smo gotovo sve, od „Snjeguljice i sedam patuljaka” iz 1937. godine, preko „Kralja lavova” iz 1994. godine, „Shreka” iz 2001. do „Lego Batmana” iz 2017., a ovaj tjedan smo pogledali i pretpremijeru dugoočekivanog filma „Mufasa: Kralj lavova”, nastavka obrade mog omiljenog animiranog filma.
Teško je naći jedan animirani film kojem ne znamo svaki dijalog i monolog, svaki ton originalne glazbe, svaku riječ originalnih pjesama, svakog glasovnog glumca koji je posudio glas i tako nam uljepšao i djetinjstvo i mladost, a roditeljima i zrelu dob.
Božićno vrijeme idealno je vrijeme za vratiti se u djetinjstvo, a ne postoji bolje od animiranih filmova, pravog stroja za putovanje kroz vrijeme.
Ovim putem bih volio izdvojiti i 15 podcijenjenih animiranih filmova koje svatko treba pogledati – „Rango”, „Kralj lavova 2”, „Lego Batman”, „Tko je smjestio Crvenkapici?”, „Riba ribi grize rep”, „Roboti”, serijali „Ledeno doba” i „Shrek”, „Pobuna na farmi”, „Pusti vodu da miševi odu”, „MaksimUm”, „Pčelin film”, „Divlji valovi”, „Čudovišta protiv izvanzemaljaca”, „Lego” i film „Simpsoni”.
