James Earl Jones
12. rujna 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Dana 9. rujna preminuo je James Earl Jones, kazališni, filmski i televizijski glumac, omiljen zbog svojih uloga kao što su ona Mufase u „Kralju lavova”, Dartha Vadera u serijalu „Star Wars”, Jacka Jeffersona u filmu „Velika bijela nada”, Jamesa Greera u serijalu o Jacku Ryanu, ali i brojnim drugim ulogama.

Adele
3. rujna 2024.

Vrijeme čitanja: 6 minute 10 koncerata, najveća pop-up arena ikad i najduža setlista koju je Adele otpjevala. Riječi još uvijek nisu dovoljne, bilo je savršeno.

Izvedbene umjetnosti

Nastanak, počeci i razvoj Tjedna suvremenog plesa – prvih pet izdanja festivala

Foto: www.hnk.hr
Vrijeme čitanja: 5 minute

Kao početak suvremene faze u plesnoj umjetnosti uzima se početak 20. stoljeća. Umjetnost pokreta dobiva na važnosti i ples počinje biti suvremeni izraz modernog, aktivnog čovjeka te njegovo promišljanje i reakcija na moderni život i društvo. Kako diljem Europe i Amerike jača moderna plesna scena, tako se i Hrvatska pridružuje istraživanju pokreta te novih, drugačijih scenskih, ali i koreografskih postava. Govoreći o suvremenom plesu, govorimo o pokretu s kakvim se često možemo susresti u neverbalnom kazalištu, a on pripada plesnoj umjetnosti. Pokret je sklad duha i disciplina tijela koji putem suvremenog plesa otvara vidike povećavajući, ne samo gipkost i mogućnosti tijela, već i kreativnost duha individua. Njegova je poanta kroz pokret razbiti barijere te na kreativan i nov način riješiti zadatke pedagoga ili koreografa da bi na kraju svaki od izazova bio dio osobnog nadahnuća.

Da je „vrijeme skupina trenutaka subjektivnih doživljaja“ naučili smo od Bergsona, dok nas je Einstein naučio kako „u prostoru nema čvrstih točaka“. Služeći se ovim saznanjima možemo pričati o plesu i to ne samo suvremenom. Ples je sam po sebi, iako izrastao iz kazališta, puno bliže vremenu nego kazalište. Svaki je plesni pokret, kao i osoba  koja ga izvodi, smješten unutar vremena te postaje vremenska jedinica. Sukladno toj jedinici prestala je podjela na centar i periferiju, svaki dio pozornice može biti centralni, svaki se dio tijela može pronaći u centru kao početak nekog novog pokreta. Po Bachlardu, oznake mjesta rezultat su unutarnje aktivnosti.

Foto: www.danceweekfestival.com
Foto: www.danceweekfestival.com

Ples se tako opet našao u prednosti nad kazalištem – njemu je urođeno istraživati vanjski prostor pozornice i unutarnji prostor tijela. No, govoreći općenito o plesu susrećemo se s nizom problema očuvanja istog. Maja Đurinović posvetila se  problemu u svom tekstu iz 2007. ‘Avangardne tendencije u hrvatskoj umjetnosti’, razmatrajući ga na ovaj način: „Problem je što je ples nepostojana, fluidna struktura, a granice žanra sve propusnije. Pa ono što kao dokumentacija ostaje jesu nacrti scene, kostima, tema, glazbena partitura, a ono bitno, koreografija: pokret osmišljen u konceptu, strukturi, kvaliteti i izvedbi korištenih tijela ostaje zapravo na razini usmene/zapisane  predaje doživljenog i zapamćenog.

Tjedan suvremenog plesa svojevrsni je hommage svemu onome što je moglo i trebalo biti – „Svjedok je svekolikog kaosa sistema od edukacije do produkcije. Najvažnija je ipak činjenica da je on prozor u budućnost koja se mora dogoditi i most je koji povezuje”. Riječi su to Mirne Žagar u jednom od uvodnika za jedan od mnogobrojnih Tjedana koji su do sada održani u Hrvatskoj. Tjedan suvremenog plesa međunarodni je festival s najduljom tradicijom u regiji ako govorimo o festivalima posvećenima plesu. U dosluhu sa svjetskom scenom, ova je manifestacija omogućila prisutnost hrvatskih plesnih umjetnika na međunarodnoj sceni te se danas ubraja u najveće festivale suvremenog plesa u Europi.

Tijekom prvih 27 godine postojanja zagrebačkog festivala predstavljeno je preko 700 svjetski afirmiranih skupina, a festival se u međuvremenu proširio na prostore izvan Zagreba te se od 2007. godine redovito održava u Rijeci i Splitu. Kako je festival rastao, tako se širio na kazališta te se danas održava na nekoliko lokacija (Hrvatsko narodno kazalište, GDK Gavella, Teatar &TD, Zagrebačko kazalište mladih, Muzej suvremene umjetnosti, Dukukino Croatia) ne napuštajući, slikovito rečeno, svoj dom – Zagrebački plesni centar (ZPC).

Foto: www.danceweekfestival.com
Foto: www.danceweekfestival.com

Tjedan suvremenog plesa u Zagrebu pokrenula je 1984. Mirna Žagar koja i danas rukovodi programom festivala. Prvi se Tjedan održavao od 7. do 13. svibnja pod organizacijskom palicom Centra za kulturnu djelatnost (CDK) i Zagrebačkog plesnog ansambla na čijem je čelu bila Žagar. Zagreb je u to vrijeme harao jugoslavenskom plesnom scenom pa je prvi Tjedan suvremenog plesa bio posvećen trima profesionalnim ansamblima (Studio za suvremeni ples, Komorni ansambl slobodnog plesa i Zagrebački plesni ansambl), ali i jakoj amaterskoj plesnoj sceni kojom rukovodi Kulturno prosvjetni Sabor hrvatske. Skromnim početkom same manifestacije, sa svega pet autorskih koreografija iz Škole za ritmiku i ples te Smotrom amatera, najavljen je krajnji cilj Tjedna koji se ne želi zadržati isključivo na prikazivanju plesnih predstava, već svojim posjetiteljima, ali i umjetnicima, želi ponuditi mjesto na kojem se mogu razvijati i dalje educirati.

Već u drugoj godini svog postojanja, uvrštavanjem baleta Milka Šparembleka „Pjesme ljubavi i smrti“ u svoj program, festival je otkrio da neće biti Tjedan (samo) suvremenog plesa, a zatim je, prije nekog vremena, odlučio biti i više od Tjedna (suvremenog plesa). Ovim se baletom Hrvatsko narodno kazalište uključilo u program Tjedna suvremenog plesa te pokazalo koliko je moćno baš u tom spoju klasične tradicije kakvu prepoznajemo u baletu i suvremenog senzibiliteta. Pridruživanje HNK-a ovoj plesnoj manifestaciji, na žalost, neće se pretvoriti u tradiciju, već će baletne predstave ovog kazališta ponovno krenuti s izvedbama tek na XV. tjednu koreografijom Ivana Faviera „Ne hodi po travi… padaju anđeli“. Na drugom  se Tjednu predstavilo čak četrnaest autorskih koreografija te je sama manifestacija proširena gostovanjima iz Celja i Beograda.

Foto: www.hnk.hr
Foto: www.hnk.hr

Treći Tjedan s gostovanjima iz Italije i Austrije postaje međunarodni festival, a kasnije je lansiran među najznačajnija kulturna događanja u Hrvatskoj. „No, mnogo je važnija izloženost umjetničke i novinarske sfere novom i nepoznatom, što je pokrenulo neke nove tendencije i uvelo velike promjene u shvaćanju plesne umjetnosti.“ Prolazeći za tradicijom starom 32 godine, Tjedan suvremenog plesa u Zagrebu 1987. godine priprema prvi veći ‘boom’, prvu veću promjenu u recepciji same manifestacije. Polako se počinju održavati radionice čime počinje educiranje plesača, publike i kritike. Ovime postaje sasvim jasno da su ambicije Mirne Žagar za ovaj festival mnogo veće i dalekosežnije od formalističkog održavanja Tjedna kao kulturne manifestacije.

Odmah sljedeće godine, 1988., peti se Tjedan suvremenog plesa može mjeriti sa svim festivalima suvremenog plesnog izraza i to sljedeći samo svoju kvalitetu. Na ovom Tjednu gostuju „Les sept peaux de rhinoceros“ / „Sedam koža nosoroga“ Josefa Nađa te Laokoon Dance Group (prekriženo Dance) s dva programa autorice Rosamund Gilmore, „Einmarsch“ i „Misa u H-molu“. Ovo su predstave koje su svojim plesnim izričajem privukle i izazvale poštovanje šire kazališne publike te istima privukli pažnju.

„Ples je cijelom ‘novom kazalištu’ osamdesetih očistio prostore slobode, dokazavši da ono može biti antiiluzionističko i napose antisimboličko, da uporabljeni predmeti nisu samo materijalizacija apstraktnog, već označitelj s nevjerojatnom mogućnošću umnožavanja značenja… Plesno kazalište ma kako apstraktno i proizvoljno bilo, čuva stanovit odnos s modelom iz zbilje… Ono je predstavljač u čistom stanju, bez predstavljenog, ili bez poretka predstavljenog s njima prirodno povezanog. Možda je zato plesno kazalište prva od umjetnosti Nove Europe bez granica, jer u svojoj raznolikosti, u savršenstvu konvencije ili njezinu ironiziranju pruža univerzalno sredstvo komunikacije“. (Ivica Buljan)

Be social

Komentari