„Nemoj me buditi” (Marko Tomaš): Delirično izvrtanje žanra

Na ovim našim prostorima mnogo je pjesnika, romanopisaca i esejista, ali malo njih vas baš udari u glavu onako kako to romantično očekujemo od književnika. Vremena Tina Ujevića i boemskih likova, koji se u dimu jeftine cigarete nataču rakijama i kao produkt svega toga ispisuju najjače riječi, čine se daleko iza nas. „Ubi me prejaka reč” napisao je jednom davno jedan pjesnik jednako tako tragične aure, Branko Miljković. Čini se da u posljednje vrijeme rijetko čija „reč” uspijeva i poškakljati, a kamoli nekoga „ubiti”. I tu na scenu stupa Marko Tomaš.

Pjesnik rođen u Ljubljani, koji živi na relaciji Beograd – Mostar – Zagreb, često nazivan nekakvom vrstom trubadura, odiše tom starom tragikom, boemštinom i „rečima” koje su konačno u stanju „ubiti”, a ne samo poškakljati ili češće, iziritirati nas koji ih čitamo ili slušamo. Posebno naglašavam ovo „slušamo” jer slušati njega samog kako čita vlastitu poeziju poseban je doživljaj. Jezikom nerijetko dramatičnim, ali ne i kičastim, suočava nas sa svime što i sami znamo i osjećamo, a nismo to u stanju verbalizirati. U pjesmi „Zašto nisam revolucionar”, naprimjer, nabraja sve razloge i to meditativno ponavljanje riječi „zato” stvara atmosferu mira u kojem je upravo i smisao pjesme. Mir i ono čemu svaki (barem iole normalan) čovjek teži iskazuje se u svoj svojoj punini na samome kraju:

Zato što je sve ovo običan bućkuriš koji previše podsjeća na definiciju ljudske duše. Zato što je ovo logor. Zato što je jedino što možemo smisliti druga vrsta logora. Zato što ćemo tamo strpati nekoga tko nam je mogao biti prijatelj. Zato što ćemo tamo mučiti nekoga tko nam je mogao postati ljubavnik. Zato što svaki put kad kažeš da me voliš to zvuči kao oproštaj. Zato što je to jedina stvar koja mi je bitna. Eto, i zato on nije revolucionar i ja ga mogu razumjeti.

Nakon zbirki pjesama „Regata papirnatih brodova”, „S rukama pod glavom”, „Crni molitvenik” i posljednje (prije ovog romana, op.a.) „Trideset deveti maj” i mnogih eseja pisanih za portale kao što su Lupiga i sl. Tomaš se okušao i kao romanopisac. Njegov prvi roman znakovitog naslova „Nemoj me buditi” izašao je u rano ljeto 2020. godine, taman usred čudne preobrazbe svijeta u kojoj tko zna kako bi se njegov protagonist snašao.

Prethodnik je ovo Tomaševu najnovijem romanu „Knjiga za Maju” (također u izdanju V.B.Z-a. 2023.) o kojem ću pisati uskoro, ali ipak se najprije moramo pozabaviti prvijencem. Između prvog i drugog romana uvalile su se još i dvije zbirke poezije („Skratimo priču za glavu” i „Stihovi iz automata”), ali i o tome neki drugi put.

Roman stanja protkan kriminalističkom pričom

„Nemoj me buditi” roman je pun tjeskobe fobija i toka misli jednog čovjeka na rubu, alkoholičara i psihički nagrižene individue. Sklopljen kao roman stanja, protkan kriminalističkom pričom kojoj radnju tek lovimo u mutnom, zamišljen je i napisan kao antiroman. Podijeljen u poglavlja koja nose naslove krimića (kako sam autor u jednom intervjuu navodi: kako bi čitatelja uputio na pravu hardboiled literaturu) napisan je u prvom licu, iz vizure stanovitog novinara Marka (nosi li autorovo ime slučajno, ne znamo), čije se polupsihotične scene isprepliću s pričom žene koja mu se obraća za pomoć jer je upetljana u neke mutne poslove i, kako doznajemo, u opasnosti.

Njezina je priča ispričana kroz dnevnik, papire koje donosi Marku na sastanak, a on ih onda u svom bunilu iščitava. S obzirom na to da je gotovo čitavo vrijeme u alkoholnoj omaglici i nervno rastrojen te se nekoliko puta spominje kako su ti papiri razbacani po sobi, ne možemo biti sigurni u vjerodostojnost onoga što piše. Barem ne u redoslijed napisanog jer su u priči ostavljene goleme rupe. I sama pripovjedačica, Andreja, u tim svojim dnevničkim zapisima nikada ne ispisuje nikakve konkretne činjenice o slučaju pa i u njima prepoznajemo nervnu rastrojenost i osobu na rubu. Tu su natruhe svih priča o korupciji, iznudi, prijetnjama i kriminalu na koje nailazimo u crnokroničnim stupcima portala i novina, a opet to nije nijedna od tih priča.

S nama se kroz cijeli ovaj roman netko poigrava, bila to pripovjedačeva psiha, Andrejini nabacani zapisi ili autorova nastojanja da to sve što vjernije pretvori u nekakvu nepriču.

Alkoholne omaglice kao okosnica

Prije nego sam i dirnuo šalicu s espressom, stresao sam pelinkovac. Prva je to rečenica u romanu koja najavljuje generalnu atmosferu ovih zapisa. Novinar Marko neprestano opisuje kako pelinkovac zalijeva pivom, kako je alkohol jedino što ima u frižideru, neprestano ima probavne smetnje i oblijeva ga hladan znoj. Između tih redaka nakon nekog vremena naslućujemo simptome socijalne anksioznosti i napada panike, ali za to se tek treba probiti kroz iritaciju neprestanog spominjanja opijanja ili dovođenja samog sebe u polupijano stanje. Kod prvog čitanja bila sam fokusirana samo na tu spomenutu iritaciju, ali kad sam roman uzela u ruke drugi put, tek sam tada bila u stanju pročitati između redaka i u svemu tome prepoznati poremećenu psihu. Na trenutke me sve to podsjećalo na pokušaj „bukovskijalizacije” teksta, što i nije tako suluda pretpostavka prisjetimo li se autorove namjere da roman poveže s hardboiled krimićima i noir literaturom.

Antijunak s pelinom umjesto viskija

Tu uvijek nalazimo junaka koji se ne uklapa u društvo, nerijetko ima problema s alkoholom, uz njega je uvijek čaša viskija i neizbježna cigareta, ali uvijek pobjeđuje, pronalazi ubojicu, prirodno je talentiran za to i nitko ga ne može nadmašiti. Zapravo je utjelovljenje buntovnika u onoj definiciji koju poznajemo upravo iz te literature i filmova. Marko Tomaš je takvog lika prizemljio i izokrenuo, poigrao se s njim, pa tako njegov novinar preuzima slučaj, alkoholičar je, ne pripada u društvo, mnogo puši, ali ne uspijeva se izboriti sa svijetom koji ga okružuje. I Marko ne pije viski nego jeftini pelin i pivo. Ovo je tako, osim što je antiroman, ujedno i antikrimić. Marko je „antikuler” u odnosu na privatne detektive starog kova, on je sve što oni nisu. On ne kontrolira svoj alkoholizam, nije nedodirljiv i korak po korak anksioznost i nekakvo ludilo preuzimaju njegovu psihu.

Lik iznjedren iz generacije nesrazmjera

Marko pripada generaciji koja je bila pogođena ratnim zbivanjima, generaciji koja je izmještena iz svog originalnog okruženja, što joj je znatno utjecalo na kasniju gradnju identiteta i psihe. To su ljudi koji nemaju pravoga doma, „bezdomni”, generacija koja više ne pripada tamo gdje se rodila, ali ne pripada ni tamo gdje je odrastala. Generacija izravno pogođena tranzicijom, ona koja mora aktivno živjeti u kapitalizmu, ali se s njim ne zna nositi jer je vrijednosti gradila u socijalizmu. Tako oni sa svojim krizama identiteta, krizama vrijednosti, nesrazmjerima između onoga unutar sebe i onoga izvan polako, ogrezaju u tjeskobu, alkoholizam, ovisnosti i naposljetku, u ludilo. Naravno, ne svi istim intenzitetom niti s istim posljedicama. Novinar Marko samo je malo uveličani prototip.

Slaba točka

Ljušteći ovaj roman polako mogu shvatiti njegovu kvalitetu koju ne poričem i svakako ne tražim od teksta da prati konzistentno radnju, ali ono što mi se ovdje čini slabom točkom je činjenica da se Marko Tomaš još nije uspio osloboditi svog pjesničkog jezika koji u kontekstu romana nerijetko djeluje pretjerano. Rečenice koje su u njegovoj poeziji dovoljno „prejake” da „ubiju”, ovdje djeluju samo kao šaka u oko čitatelja. Iako su neke predivne pjesničke slike, kao na primjer ova: Na tamnoj koži prirode bila je to roskasta tek zarasla koža., u odnosu na ostatak teksta, koji se manje više sastoji od sintagmi kao što su pio sam pelinkovac uz kavu, one djeluju kao da tamo nikako ne pripadaju. Zbog toga tekst ostavlja dojam mješavine svega i svačega poput kombinacije ulja i vode koji vam se u umu konstantno odvajaju jedno od drugoga.

Andrejina priča

Posebno se, pak, valja osvrnuti na dijelove romana u kojima se nalazi Andrejina priča. Oni su odvojeni od matičnog teksta kurzivom kako bi se naglasila činjenica da je riječ o umetnutom tekstu u formi dnevničkih zapisa. Oni govore mnogo, ali nam ne kažu ništa. Tu se također naslućuje poigravanje s čitateljem koji je, poglavito danas, naviknut, gotovo navučen, na višak informacija, makar one bile i lažne. U ovim zapisima, iako su srž kriminalnog dijela romana, ne dobivamo ništa od onoga što očekujemo kako bismo, po navici, mogli krenuti s dedukcijom i određivanjem krivaca. To, prirodno, stvara frustraciju za koju pretpostavljam da je dio autorske namjere.

Ovaj tekst na svakom koraku iznevjerava očekivanja i, iako je to iznevjeravanje u jednoj mjeri nužno i poželjno, u ovolikoj količini djeluje možda malo previše namjerno. Čini se kao da roman nije pisan za čitatelja, nego za pisce i „ljude od struke”, ali pošto je Tomašu ovo prvi izlet u novu formu, ne zamjeram. Zasad „Nemoj me buditi” ostavlja dojam gotovo vježbe, teksta koji istražuje načine na koji se roman može sklapati, propitkuje granice do kojih se može ići da bude uopće čitljivo.

Poigravanja sa žanrom i povjerenjem

Iako mi se na prvu ovaj roman nikako nije svidio, drugo čitanje donijelo je dodatne uvide koje kao površni čitatelj u prvom naletu nisam uočila. Ovakva poigravanja sa žanrom ili poigravanja s čitateljevim povjerenjem mogu djelovati iritantno ako od književnosti tražite jeftinu zabavu (što je skroz u redu tražiti), ali ako vas zanimaju poigravanje sa žanrovskim stereotipima i razne druge „smicalice” koje vam autor baca pred noge tijekom čitanja, onda je ovo roman za vas. Možda ga s odmakom pročitam još koji put, ipak je Marko Tomaš moj nadraži pjesnik.

Teško je stvarati vlastitu tradiciju, osobnu, malu,

neprimjetnu za tenkove i bunkere povijesti. – Marko Tomaš, Pismo Venjički