novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Nothing u Močvari: Demonstracija psihologije shoegazea u svetištu buke

Foto: Dražen Šarec/Ziher.hr
Vrijeme čitanja: 3 minute

Kao pojedincu koji voli glazbu kad je neuredna, bučna i slobodna, Močvara mi je najdraži zagrebački koncertni prostor. No tek sam na jučerašnjem indie emo gigu shvatila da je ona vrlo vjerojatno i jedini prostor u kojemu se može dogoditi koncert benda kakav je Nothing. Ne znam vam reći kakve to energetske silnice drže spomenuti komad savske obale na okupu, ali mogu vam reći da je slušati Nothing bilo posebno iskustvo.

Filadelfijska četvorka je po drugi put u Močvari imala otvorenu demonstraciju onoga što shoegaze u svojoj srži, ako do nje imate strpljenja doći, jest. Čak i ja koja uvijek govorim da je shoegaze svojim bivanjem vezan za 90-e i da je njegov revival nekako slabo motiviran i tužan, potpuno sam razoružana pred Domenicom Palermom. Stalno sam bila na rubu toga da ih pitam bi li svirali možda obrade Ridea. Znam, znam, to bi onda bio neki sasvim drugi koncert.

Yeahrs, bend s tri-četiri adrese

Kao predgrupa Nothingu nastupio je jedan od onih čudnih bendova s tri-četiri adrese, Yeahrs. Riječ je također o jednoj inačici shoegaze zvuka koji pod ovim imenom stvaraju dva Francuza i jedan Hrvat, ali u Berlinu. Bili su zanimljivi, ali daleko prebučni da bi razaznala neke više vrijednosti u njihovoj glazbi. Naravno, sve je to smisleno i na tragu onoga o čemu bih govorila u nastavku teksta, ali spomenimo samo da je shoegaze više od buke. Isto tako, kada se shoegaze sudari s post-punkom, punk pobjeđuje. J*****.

Foto: Dražen Šarec/Ziher.hr

Tako Yeahrs balansira između nekoliko žanrova dok im bubnjar mahnito lema svoju opremu. Mali strah da će te u oko pogoditi krhotina, da ne kažem šrapnel od palica za bubnjeve, svemu tome daje jedan element zabave. Dobar bubnjar svakom bendu dobro dođe, zar ne?

Nothing, bend koji je došao po sve

Kada se već klanjam buci i svim njezinim blagodatima, zašto mi njezini ekstremi ne znače nužno puno? Možda upravo zbog tog snažnog psihološkog aspekta koji buka može imati. Nije svaki bend toliko sposoban da ga ocrta, ali velikani shoegaze su to znali. Stapanje vokala i gitarskih dionica u, kako je fanovi zovu, predivnu buku i zanemarivanje svega što nije glazbi inherentno, djelovalo je na nekoliko razina.

Jedna od njih je otklon od falocentričnog rocka kojem je upravo sposobnost privlačenja pažnje pjevanjem ili sviranje vrlo važna. Shoegaze je tako, zbog svoje samodostatnosti, pretencioznosti i neutrživosti, u 90-ima postao queer-pandan grungeu i tadašnjoj popularnoj glazbi. Zbog androginosti i neprepoznatljivosti elemenata koji grade zvučni zid u shoegaze pjesmama, on je bio punk generacije rođene nakon 70-ih.

Self-abuse noise

Dosta je onih koji to nisu nikad prepoznali. Sve je ostalo na indie emačima. To nas dovodi do druge razine na kojoj djeluje stapanje vokala i gitarskih dionica u buku. To je ona psihološka. Kod Nothinga, točnije kod njihovog frontmana Domenica, ona se razotkriva kroz jaku želju da se on kao glazbenik poveže sa svojom publikom, ali mu ta mogućnost neprestano izmiče.

Foto: Dražen Šarec/Ziher.hr

Slušajući shoegaze zaista osjetite jaku želju da razumijete riječi pjesama i otkrijete mehanizam iza zvuka, ali smisao i detalji vam neprestano izmiču. To, kako na tehničkoj, tako i na emocionalnoj razini, gradi određenu zbunjenost i frustraciju. Sve dok se ne prepustite buci i uhvatite ritam koji je drži na okupu. U tome je toplina i svetost buke.

Ostalo je ništa

Domenico, pjevač i gitarist Nothinga, pokušao je kroz razgovor, spuštanjem s pozornice, ali ljudi su izmicali kao da je riječ o magnetu suprotnog polariteta, a ne čovjeku. Bilo je tu i drugih apsurdnih trenutaka uštimavanja gitara i public-service-broadcasting trenutaka s emitiranjem kratkih i nerazumljivih spikerskih izjava. No taj psihološki ulog koji je u igri kada sviraju nekako je platio za sve te trenutke.

Kratka ispovijest o ocu kojega je Domenico dugo htio mrtvog i boli koja se rodila iz njegove dugo očekivane, ali nagle smrti, nije bila najblaži način da se približi masi. Ipak, s obzirom na sve ono što će nam bendovi koji prolaze kroz Europu najčešće reći, ovo je daleko vrjednije. Rekli su da će Zagreb uvijek ostati na njihovoj mapi kao mjesto gdje se glazba ne uzima zdravo za gotovo. Note to self, Zagrebe – ostani uvijek isti.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

Be social
Što misliš o ovome koncertu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari