Knjiški jubilej – “Kristofor Kolumbo” (Krleža, M.): Sličica dramskih lica
Prošlo je već sto godina otkad je Krleža napisao Kristofora Kolumba, jednočinku koja se neovisno o mogućoj tipološkoj, stilskoj, tematskoj ili generičkoj podjeli i odabiru bez ostatka ubraja u njegov ekspresionistički ciklus koji je išao ukorak s tada kontemporalnim europskim književnim i kulturnim strujanjima.
Drama je prvi put objavljena tek godinu dana kasnije, zajedno s Kraljevom i Hrvatskom rapsodijom, a nosila je naziv Cristoval Colon. Sadašnje ime Krleža joj je promijenio 1933. godine.
Političko-poetička arena i dramska lica
Kristofor Kolumbo tipičan je krležijanski tekst arene, usredišten oko, već toliko puta prepoznata, mita revolucije. U skladu s tim, djelo je manifestativno, disonantno, polemički inkodirano. S jedne strane autorov lijevi društveni angažman, a s druge avangardni politički i poetički forte osmislili su jednočinku kao budućnosni projekt, da se papagajski i otrcano ponovi, rušenja tradicije i, ničeanskoga, prevrednovanja svih vrijednosti.
Ovo će se kratko sjećanje osvrnuti na lica jednočinke i njihove odnose koji stvaraju dinamiku tenzija u komadu i na čijim se napetim opnama okušavaju teze – ekvilibristi između suprotstavljenih zgrada.
Kristofor Kolumbo broji svega četiri lica, ujedno i četiri glavne sile: tri djelatne (Falanga, Gomila i Admiral u kojemu se krije njegov mračni alter ego) i jednu pasivnu, lavirajuću (Robovi). Kao što je razvidno iz njihovih imena, osim Admirala (Kolumba) svi su kolektivizirani, svedeni na funkcije, na obračun ideja, dezindividualizirani i denominalizirani.
Stari i Novi svijet
Zgrade o kojima se slikovito govori dva su jukstaponirana i protupostavljena svijeta – Stari i Novi svijet – koji čine temeljnu dramsku oprugu. Stari svijet čine ustaljena religija, književnost i kultura; invarijabilni društveni poredak; oligarhija u svakom smislu; fiksirana ekonomsko-politička situacija koja se perpetuira. Njegov jezik je dogma. Njegova srž konkrecija, nepermutabilnost. Reprezentira ga Falanga.
Novi svijet je potencija, nedefiniran, ispolinski, svemirski, astralan. Njegova su tempora daleka budućnost. On je otvoren, rasredišten, nejasnih kontura, u svojoj biti čisto dinamičan. Njegov jezik je apsolutna sloboda, bezgranična kombinacija i otvorenost. Reprezentira ga Admiral, odnosno Kristofor Kolumbo.
Svjetovi su, hajdegerovski rečeno, u prijeporu i moraju poroditi istinu. Dramska je radnja put brodom iz Staroga u Novi svijet, ali i vertikalni uspon ideje do istine.
Falanga, Gomila i Robovi
Falanga Silnih predstavlja većinu i brani Gomilu, čime sakriva svoj oligarhični identitet. Njezin je credo oportunizam. Sastoji se od nemoralnika i sikofanata, filistara i nositelja staroga poretka, kradljivaca i izopačitelja ideja, eksploatatora i diskriminatora drugoga, od visokih prelata, političara, učenjaka i kulturnjaka, pisaca i boraca, u jednu riječ, od kreme društva koja kriterije za ulazak u njega sama postavlja. Inherentno im je licemjerje.
Gomila simbolizira lako zavodljivu većinu koja je uronjena u materijalno i stalno teži ljepšem i lagodnijem životu, boljim gospodarskim prilikama i užicima. Ona reagira instinktivno, vjeruje onome što vidi, duboko je ekscitirana. Inherentna joj je agresija.
Robovi se vode golom egzistencijalnom činjenicom, teže zadovoljenju primarnih potreba, zazivaju zrak, kruh, život, osnovno pravo čovjeka. Oni su zapravo izigrani i kad im se performativno poklanja ravnopravnost. Inherentna im je submisivnost.
Kristofor Kolumbo
Kristofor Kolumbo je individualiziran i nominaliziran. Dekolektivizira se. Njegov alter ego – mitski Nepoznati – svjetotvori ga jezikom i u jeziku. Sasvim u duhu nekih drugih Krležinih Legendi u biblijskoj parafrazi Kolumbo kao glavni ideolog nove astralije ostaje u njezinu atriju, u limbu. Kao Mojsije pred Kanaanom. Razapet kao Krist. Kulturno, društveno i moralno prevrednovanje ostat će u ingerenciji kolektiva – izvršitelja i nositelja snage. U stvarima boljitka zajednice i društva mnoštvo čuva, regulira i ovjerava istinu.
Na kraju drame, zamjena socijalističke utopije za horror vacui anticipatorno je razaranje iluzija. Time na početku spomenuta Lotmanova optimalna projekcija ističe svoju dinamičku, prolongativnu bit – ostvariva je tek jednom u budućnosti. Optimistička nota ispunjanja tih historijskih pretpostavki, koliko god bila mala, ipak ostaje.
Kolumbo je u srazu sa svojim đavoljim advokatom nutarnjega ja morao zagristi crnu jabuku spoznaje koja nam mitopoetski rastvara središnju dramsku napetost – gnoseološku nemogućnost većine koja stvara anksioznost pojedinca – u ovom slučaju pjesnika-proroka. Kolumbu kao dramskome licu inherentna je vizija.
Krležino sjajno djelo ipak ne ostavlja sasvim bez nade. Jer, makar bio i raspet, s visina jarbola vidi se daleko. Kudikamo dalje od sviju. Istina.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.