PRETEND IT’S A CITY: Hommage New Yorku i ženi u kojoj je personificiran

Deset godina nakon što je izašao „Public Speaking”, Martin Scorcese ponovo se vraća neiscrpnom izvoru dosjetki i istovremene ljubavi i prijezira prema gradu u kojem živi posljednjih pedeset godina – Fran Lebowitz. Njeni britki setovi duhovitih komentara ovaj put su podijeljeni u sedam polusatnih epizoda koje se, dosta široko doduše, vežu uz određenu temu o kojoj, kao i o svemu, Lebowitz ima štošta za reći. Tako komentira njujorški javni prijevoz, (ne)kulturu njegovih građana, ali i univerzalnije teme kao što su, između ostalog, umjetnost, sport i financije. Navedeno komentira kroz razne formate u kojima se jednako dobro snalazi, bez obzira sjedi li nasuprot dugogodišnjeg prijatelja Scorcesea, voditelja Aleca Baldwina te Spikea Leeja ili nasuprot mnogobrojne publike koja joj postavlja pitanja. Uvijek jednako oštro i iskreno iznosi svoje stavove, po čemu je najviše i poznata pa je tako još 1980., u talk showu Davida Lettermana iznijela svoj, još uvijek nepromijenjeni stav o pušenju:

– Jeste li ikad bili na terapiji ili pokušavali se baviti self-helpom?
– Nisam. Pomoći sam sebi za mene znači raditi.
– Jeste li išli nekamo gdje se okupljaju ljudi sa sličnim poteškoćama?
– Nažalost, nema ljudi sa sličnim poteškoćama Nisam uspjela okupiti grupu.
– Moja glavna… Imam dvije zanimacije u životu: pušenje i kovanje osvete. Za to ti grupa ne treba. Osvetu mogu kovati sama. Poslužim se i telefonom.
– A pušenje vam je…
– To mi je hobi.
– Odlično.

Tko je Fran Lebowitz?

Odrasla je u židovskoj obitelji u New Jerseyju te se unatoč strogom odgoju u školi nikad nije uklapala, a iz srednje škole je izbačena jer je za vrijeme nastave konstantno čitala knjige. Odselila se u New York prije no što je napunila dvadeset godina te se uz pisanje bavila raznim poslovima, od vozačice taksija do čistačice, da bi s vremenom dogurala do Interviewa, časopisa Andyja Warhola, za koji je pisala kolumnu. Tako 1978. objavljuje prvu knjigu, „Metropolitan Life”, koju je činio skup komičnih eseja napisanih za Interview i Mademoiselle, a nekoliko godina nakon izdaje „Social Studies”. To je ujedno i posljednja knjiga za odrasle koju je objavila.

Provevši mladost u 70-ima u New Yorku, sprijateljila se s mnogim poznatim umjetnicima i intelektualcima te je izgradila svoju javnu personu cinične spisateljice, često osorne i glasne, a pogotovo kad se priča o umjetnosti i politici. Poznata je i kao modna ikona: bez svojih kaubojskih čizama, jeans hlača, sakoa šivanog po mjeri, naočala od kornjačevine i kovrčave bob frizure razdijeljene po sredini ne izlazi iz stana, čak ni do obližnjeg restorana u kvartu jer Fran, naravno, ne kuha. Također je notorni mrzitelj tehnologije do te mjere da se za obavljanje svoje profesije ne koristi čak ni pisaćom mašinom, a kamoli računalom ili mobitelom. Od tehnologije prezire jače možda samo ljude pa je tako u jednom intervjuu kod Conana O’Briena izjavila :

„Što se više stvari izumi, a što ja o njima manje znam, to manje imam zajedničko s drugim ljudima pa su manje šanse da će se htjeti družiti sa mnom.”

Život u velikoj, truloj jabuci

Budući da desetljećima ne objavljuje jer pati od spisateljske blokade, Lebowitz za život zarađuje radeći ono što najbolje zna, gunđanjem i prigovaranjem o svekolikim temama, ilitiga javnim govorom. Postavlja se pitanje koliko zanimljivo može biti gotovo mizantropsko lamentiranje sedamdesetogodišnje žene o banalnim i malo manje banalnim temama ispresijecano snimkama nje kako namrgođeno hoda prepunim ulicama New Yorka? Poprilično, izgleda.

Već na pola prve epizode vrlo se jasno pokazuje formula koje se serija sve do kraja drži. Dobar dio epizode sastoji se od izmjene Franinih satiričnih opaski i reakcija Scorcesea koje variraju od laganog hihota do grohotnog smijanja. U nekim situacijama se smije čak i kad se Fran ponavlja (a to nije rijetko), i kad izgovori nešto što objektivno nije previše interesantno, ali on toliko uživa u njenim tiradama da bi, da je par desetljeća mlađi i YouTube kreator, seriju vjerojatno nazvao „Martin Scorcese laughing at Fran Lebowitz for 30 minutes straight”.

Osim njihovih interakcija, česte su snimke u kojima naša protagonistica šeta ulicama New Yorka, prolazeći pored poznatih znamenitosti kao njegov živući relikt. Iako se takve scene na trenutke čine pomalo repetitivne, brzo postaje jasno da nam otkrivaju više o njoj nego ona sama. Koliko god otvorena bila iznoseći komentare o svom prijeziru prema ljudima (bili oni u veliki skupinama ili kao pojedinci), sam njen pogled kad vidi žene koje vježbaju na ulici ili osobu koja je slučajno okrzne u prolazu govori sve. Također, njen govor tijela u kombinaciji s kaubojskim čizmama odiše izađi-i-bori-se-u-ovom-gradu-nema-mjesta-za-jednog-od-nas vibrom. Da je Tarantino režirao ovu seriju, u pozadini tih scena bi vjerojatno svirao neki soundtrack iz vesterna, a ovako nam je i u pozadini raznolika glazba s naglaskom na jazz, što zapravo i ne čudi budući da ga Fran obožava.

The Village jučer i danas

Nadalje, ovisno o temi pojedine epizode, prikazuju se i razne arhivske snimke New Yorka kakav je bio nekad te je šteta što ih nema više jer su u zanimljivom kontrastnom odnosu sa scenama New Yorka kojima Fran danas kroči. Nekadašnji kvartovi gdje su siromašni umjetnici živjeli i mogli si priuštiti stanarinu sad su mondeni, sterilni kvartovi za bogataše, a kina gdje su se prikazivali filmovi s tzv. „B liste” sad srušena da bi se izradili apartmani i hoteli. Naravno da o toj gentrifikaciji, kao i o svemu, Fran ima nešto za reći.

Tako za grad kaže sljedeće:

„Jedan od razloga zašto su ljudi naših godina došli u New York, ako su bili gay, bio je zato što su bili gay. Sad možete biti gay bilo gdje. Došli smo ovdje jer na tim mjestima nismo mogli živjeti. To je stvorilo gomilu ljutih homoseksualaca. Što je uvijek dobro za grad. Za grad nema ništa bolje od guste populacije ljutih homoseksualaca.”

Pošto kila zdravlja?

Možda jedna od najdražih epizoda mi je ona posvećena zdravlju i wellnessu. U doba u kojima postoje termini kao što su woke capitalism i health and nutrition influencers rijetko čujemo jednu javnu osobu koja je apologet pušenja i „nezdravog života”. Jako je osvježavajuće čuti što o zdravlju u današnje doba misli netko tko se snebiva nad samim konceptom Twittera i Instagrama, a kamoli nad na njihovim feedovima na kojima su razni proizvodi za mršavljenje i druge tričarije koje nam svaki dan uvaljuju u svojim motivacijskim postovima, a zapravo plaćenim oglasima, kojekakvi (pre)prodavači magle.

„Ali danas postoji nešto što stvarno ne podnosim. Wellness, dobro stanje! Pune su ga novine, puni časopisi. Postoje toplice za wellness, wellness ovo, wellness ono. Taj pojam prije nije postojao. Pitam se što to znači. Nešto kao dodatno zdravlje. Za mene je wellness pohlepnost. Nije mi dovoljno da nisam bolesna, moram biti dobro, a to se može kupiti. To dobro stanje možeš kupiti. Postoji posebna hrana za wellness. To su vam sjemenke, čajevi i tako to. Napitci, frapei, sokovi. Sve u tom stilu. Ono što ljudi očito traže od wellnessa, ja to ne želim.

Dobro? Ne, hvala.”

Ambasadorica nekadašnjeg New Yorka

Iz svega navedenog očito je da Lebowitz nije pretjerano ugodna osoba, štoviše, poprilično je oštra i otresita. Stroga je prema svima, ali jednako kao i prema sebi. Veoma je inteligentna je i elokventna, što opravdava njenu narcisoidnost, ali ne u potpunosti. Ne voli turiste, promjenu, bilo što moderno i novo. Od novca zazire i ne razumije ga, a opet živi u multimilijunskom stanu i voli skupo pokućstvo. Sport joj je smiješan, a sportske velikane koji su tijekom svoje karijere pokrenuli društvenu promjenu cijeni. Ukratko: polarizirajuća je i teška, puna kontradiktornosti, a opet beskrajno zanimljiva i topla ispod svog betonsko hladnog eksterijera. Baš kao i grad u kojem živi.

Kao osoba koja, kako kaže, ima užasno tešku insomniju koja traje desetljećima, stanujući u gradu koji nikad ne spava – Fran Lebowitz savršena je personifikacija New Yorka.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.