Komentar: Znakovito ili ne, Porin je ove godine ušao u Klub 27
Malo tko će znati da je Porin jedna od prvih hrvatskih opera zbog asocijacije za diskografsku nagradu koja pretendira biti Grammy, a u stvarnosti funkcionira kao nagrada izdavačke kuće Croatia Records. Ili nefiltriranim rječnikom: režimski izdavač. Inauguracija je svega nekoliko dana iza nas i podigla se prašina oko najveće živuće glazbenice u Hrvata. Spomenuto postaje zanemarivo u odnosu na ono što smo mogli gledati i slušati – da se trećeplasirani natjecatelj u državnom natjecanju za poglavara uspio uhljebiti na čelo ionako tužne države. Pišem upravo o Miroslavu Škori kao nekadašnjem predsjedniku uprave i direktoru Croatia Recordsa, diskografske kuće koja je izdominirala nominacijama za Porin više negoli Billie Eilish zadnjim Grammyjima.
Ne bi bilo znakovito kada Hrvatska ne bi svjedočila jednom od najsvježijih razdoblja svoje moderne glazbene povijesti kada samoizdati glazbenici, bendovi i samostalni izvođači nezavisnih izdavača ne bi bili u naponu kreativne snage. Režim je i dalje u prošlom tisućljeću i mentalitetu Jugotona, s tim da je zaboravio na jednu ljepotu kapitalizma: pluralizam.
Glazbenici “žive” od tog airplay kruha
Uz dužno poštovanje instituciji Porina, floskulama o raspravi o ukusima i, naposljetku, nominiranima, no pogled izvana na 37 kategorija hrvatske nacionalne glazbene nagrade sugerirao bi siromaštvo glazbenoga tijela sastavljenog uglavnom od izvođača Croatia Recordsa koji drži čak 61 nominaciju u čak 33 od ukupno 37 kategorija. Indikativno je vidjeti kako pak lobisti nisu radili na uvrštavanju nijednog pak izvođača Croatie Records ni u jednoj od tri jazz kategorije. Nisu se pronašli ni među nominacijama za najbolji album etno glazbe. Od jazza i etna nema kruha, nema airplayja na Narodnom i Anteni i ostalim radio postajama predeterminiranog formata koje će vrtjeti vječito isti repertoar, ili onaj dio jugoslovenske glazbene baštine kojeg se ne sramimo pa ga ubrajamo u evergreen.
I to ne samo zbog godina nego i para koje takve uspješnice ubiru zahvaljujući parazitskim postavkama ZAMP-a kao sive eminencije ili, kako su nam to opisali dečki iz Cojonesa, “disfunkcionalnog Borga” koji daje obrazac za samoodrživost izdavaču čije parazitiranje na sceni otežava opstanak alternative, a to je u hrvatskom slučaju, čini se, sve što nije Croatia Records.
Pazi za kog potpisuješ
U takvoj konstelaciji pomalo čudi, ali i umiruje spoznaja da se radi o adresi J.R. Augusta koji je pomeo na Rock& Offu, a sve se čini kako će i na Porinu, osim ako nije nominalno postavljen u vodeće kategorije gdje sam, kao i u ostalima, rastuženo tražio Šumove protiv valova. Ovaj je bend, date li si truda pregledati našu top liste 2019. i one naših kolega s drugih stranica i portala, napravio majstorski posao eponimnim albumom, a na Porinovim listama favorita u glazbenika – ni traga im ni glasa. Ponovno uz dužno poštovanje legendama pop-rocka Psihomodo popu, ali potvrda su kako popularnost i lukrativnost imena diktiraju i simboličnu potvrdu i nagradu nečijeg rada, a ne inventivnost, kreativnost, nadarenost, tehničko znanje i improvizacijski impuls. Drugim riječima, kao da Taylor Swift odnese Grammy za album godine pored živućeg i aktivnog Toola. U, jebote, pa to tako rade i Ameri, zar ne? Yo quiero dinero, rekla bi J.Lo.
Očekivano, pjesmu godine potencijalno nosi Mia Dimšić koju je možda nepravedno deplasirati kao projekt CR-a, ali u glasnom maršu kantautorica zar ju nijedna nije nadglasala u fućkanju stihova za pjesničku analizu u petom osnovne. Dok Mia pjeva o vrapcima i komarcima u eri virusa corona, jesmo li već zaboravili na prošlogodišnju kompilaciju “Femme Nouvelle” kao krunsku potvrdu novog ženskog vala kantautorstva?
Novi izvođač godine – samo tri imena?!
U takvoj je igrici nepoštenih odnosa bilo zbunjujuće svježe vidjeti glazbene projektile Porto Morto koji su s “Portofonom” postali epitom revivala i tako sebi osigurali nominacije u čak tri kategorije, našavši se tako u ringu s J.R. Augustom i Lu Jakelić za novog izvođača godine. I tu izbijaju upitnici jer Porto Morto nisu new kids on the block, nego već dobro znani mladi majstori showa i muziciranja, kao i ostalih dvoje.
Možda je važnije zapitati se gdje su najvrednija debitantica prošlog ljeta Aklea Neon, mlada karlovačka nada Ichabod ili synthwave dvojac pocket palma? Možda nemaju dovoljno creda kao istinski nova imena na sceni pa je kategorija reducirana na minimalna tri imena. Dovoljno je reći da je krug prilično začaran u svojoj netransparentnosti kada ne znamo tko uopće nominira glazbenike osim glazbenika koji su i sami prethodno osvojili Porine, a to su većinom glazbenici Croatia Recordsa.
Jedan od njih je i srcu nam blizak Damir Urban, odnosno njegova četvorka koja ima razloga trljati ruke s osam nominacija, premda je poetični ćelavac poznat i po svom buntu prema diskografskoj ‘nagradi struke’ za koju je i sam rekao da ne radi dobar posao. A posao bi valjda bilo biti temeljit – a ne nužno dosljedan, objektivan – a ne kalkuliran. Avaj, kada nitko od odlučujućih nije ni dužan preslušati sav prijavljeni repertoar, kao ni poznavati scenu (izvan frekvencija Narodnog i programa CMC-a ili HRT-a).
Nipošto ovo nije sugestija da je Urban kao hrvatski bard nezasluženo predvodnik nominacija, no dodatni je dokaz o prividnoj homogenosti hrvatske scene koja, izuzev kategorije za najboljeg novog izvođača, djeluje kao pravi mamut: monumentalno i staro. Kao što je glazbena urednica portala napisala, “HDU nas je podsjetio kako se u Hrvatskoj godišnje objavi oko 400 (pišem brojkom da zvuči ozbiljnije) albuma”, a prema Porinu se da naslutiti kako mlado ime ili ono izdano kod nekog drugog izdavača naprosto nije jednako sposobno kao titani iz kovnice riječi klana Huljić.
Srž problema seže dublje
Da napokon i dođemo do biti, presretni smo zbog opravdanog imena kao što je J.R. August koji će dobiti potrebnog vjetra u leđa na samoj dodjeli, ali Porin se dodjeljuje po pravom hrvatskom principu – “daj svome”. Srž problema nije u dominaciji Croatia Recordsa, nego slojevitom zanemarivanju ostaloga. Dokaz tome i činjenici da je mentalitetom Porin post-socijalistička nagrada jest to da još uvijek ne vidimo kategoriju hip hopa u trenutku kada ovaj glazbeni žanr dominira svjetskom glazbom, industrijom i ‘nosačima zvuka’, kako bi se reklo devedesetih. Kandžija svoje mjesto tako pronalazi u bizarno-kriptičnoj klupskoj kategoriji zajedno s Elementalom i Tihomirom Asanovićem koji jednako veze s klubovima nemaju kao ni sam Rimokatolik iz Osijeka.
Kako su stvari krenule, možda nova dijaspora organizira pravu i relevantnu dodjelu nacionalnih nagrada u Dublinu kao alternativu ‘nedostojnih’. Očigledno je, kako je to Dubravko Jagatić artikulirao prije nekoliko godina, da je Porin “povijest nepravde i kaosa” – sasvim sinkroniziran s dinamikom hrvatske stvarnosti (posebno) posljednjih nekoliko godina. Transparentnost, inkluzivnost, priznanje, jednakost i uvažavanje nisu službene kategorije ni vrijednosti, nego proizvoljni pojedinačni impulsi. Srećom, imamo ih još uvijek okupljeni kao pojedinci oko transnacionalnih ideja i fenomena, a to je, u ovom slučaju, glazba. Predivni krajolik hrvatske muzike u svoj svojoj mozaičnosti ne oblikuje se zbog formalne potvrde, a frustracija oko Porina nije predmet nadraženog i povrijeđenog ega, nego simbolična potvrda za izvrsnost u radu; povratna informacija kao pedagoško-metodičko-moralna mjera uvažavanja.
Apokaliptično dosadno
Posljednjih smo godinu dana posvjedočili pupanju i klijanju nekih novih glazbenih nagrada bez jasnog fokusa i kompasa, bez jasnih kriterija odlučivanja, filtriranja i honoriranja. Nijedna od njih se ne uspijeva približiti monumentalnosti, dugovječnosti i lukrativnosti onog što se šatro naziva hrvatskim Grammyjem. No, dvoglavi konj, premda suženog pogleda, dezorijentirano galopira prema ponoru zbog dubiozne politike predlaganja nominacija, nominiranja i samog nagrađivanja gdje ne znamo tko su ‘stručnjaci’ iza siromašnog dijapazona imena. Ne zna se tko su stručnjaci iza arhaičnog sustava nagrada, stručnjaci iza krutog i tradicionalnog poimanja žanra i stručnjaci nesvjesni da pored tridesetak imena potpisanih za Croatia Records stoji još četiri stotine drugih izdanja koja već godinama pišu neku novu glazbenu povijest Hrvatske.
Druga je glava smušenog Porina – koji je već prestar da bi bio u kasu, a prežilav da bismo ga pristali nastaviti konzumirati – glava prethodno nagrađenih glazbenika nekolegijalnih reagirati na dickensonovsku oskudicu koja bi trebala biti apokaliptično dosadna barem njima. Sad kada je već ove godine ušao u njega, možda Porin i ne bi ni trebao izaći iz Kluba 27.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
