Preporuka: Claudio Magris: Dunav – putopis erudita i germanista srednjom Europom
Književna scena u Hrvatskoj trenutno je preplavljena raznim putopisima kroz daleke i egzotične krajeve koji najčešće pokušavaju donijeti pseudoantropološke studije o tim krajevima ili su tek zbirka dogodovština autora. Izuzev zbirke eseja Irene Lukšić Gradovi, sela, dvorci teško je na našoj književnoj sceni pronaći putopis koji nije proizašao iz avanturizma, vožnje biciklima od 5000 kilometara ili neke slične (ne)zgode. Naravno, to ne znači da ti putopisi nemaju svoju književnu vrijednost, ali ponekad dobivamo dojam da su takva putovanja i takvi putopisi sami sebi svrha.
Magrisov Dunav, prvi put izdan 1986., ponovno je izdan na hrvatskom povodom gostovanja autorova gostovanja na rujanskom Festivalu svjetske književnosti. Autor je svoj put od izvora Dunava u Schwarzwaldu do samog ušća u Crno more detaljno opisao, baveći se najviše detaljima o povijesti, književnosti, filozofiji i drugim društvenim disciplinama vezanim uz krajeve kroz koje prolazi. Svoje esejističke tekstove o srednjoeuropskoj civilizaciji, kojom je očito kao Tršćanin fasciniran, uspješno kombinira i s vlastitim promišljanjem o vremenu, umjetnosti i stereotipima s kojima se susreće. Upravo iz te kombinacije enciklopedijskih činjenica i vlastitih filozofskih promišljanja nastao je sjajan intelektualni putopis kroz civilizaciju koja je nastajala pod utjecajem velikog carstva, onog habsburškog, ali i totalitarnih režima u drugoj polovici prošlog stoljeća koje Magris otvoreno kritizira.
Upravo danas, kad Hrvatska još uvijek traga za svojim identitetom koji je na granici idealiziranog srednjoeuropskog i onog balkanskog, izjednačenog s najgorim primitivizmom, vrijedi čitati Dunav. U pojedinim dijelovima Magris iznimno precizno secira tad jugoslavensku stvarnost, ali i kulturu svih zemalja na granici s Orijentom. U poglavlju Baka Anka, kroz koje ga vodi jedna banatska starica, Magris piše o vojvođanskoj kulturi, u kojoj je od Ustava iz 1974. ravnopravno egzistiralo pet službenih jezika i šest naroda i narodnosti, što danas zasigurno ni u jednom dijelu bivše države nije slučaj. Iznimno je zanimljivo i poglavlje Café Central, koje donosi crtice iz bečke prošlosti, filozofije i umjetnosti. Autor tako ravnopravno piše o Karl-Marx-Hofu, socijalističkom stambenom kompleksu, o Ludwigu Wittgensteinu i njegovom osebujnom Traktatu i o habsburškom plemstvu. Što se tiče društvene analize, najzanimljiviji je esej pod naslovom Manjina koja se želi asimilirati koji govori o gradišćanskim Hrvatima, koji svoju kulturu počeli intenzivno poštovati tek tijekom prošlog stoljeća. Beč prikazuje kao kozmopolitski grad, koji je svoja vrata otvorio gastarbajterima , ali i objasnio kako to nije pojava novog doba – Beč je oduvijek bio duhovni centar mladih intelektualaca, studenata i najamnih radnika iz čitave srednje Europe
U eseju U panonskom blatu Magris piše o Krleži, i njegovoj Gospodi Glembajevima i velikom opusu koji je ostavio iza sebe, što je jedan od rijetkih spomena hrvatskih umjetnika u Dunavu. Magris je, osim velikih pohvala na račun našeg književnika, izrekao i veliku istinu koju književni teoretičari u Hrvatskoj danas ne bi tako lako priznali – da je Krleža pisao vrlo mnogo, pa čak i – previše. Naposljetku, vrijedi još spomenuti esej Gdje su naši dvorci? koji govori o presudnom utjecaju Mađarske na slovačku kulturu i povijest, koja je kulminirala time da su Slovaci prilikom osnivanja države preimenovali svoju prijestolnicu. Gdje su naši dvorci? tako govori o svojevrsnoj krizi identiteta i državi koja pod svaku cijenu želi „osmisliti“ svoj nacionalni identitet.
Budući da je kao germanist fokusiran na njemačke utjecaje u životu srednje Europe, detaljno opisuje stare udžbenike poetike iz Austro-Ugarske monarhije, književnike koji su stvarali na njemačkom jeziku ili pod snažnim utjecajem njemačke književnosti, arhitekturu prijestolnica srednje Europe koja je očito inspirirana arhitekturom Beča i sl . Iako je time zanemario neke autohtone aspekte kultura srednje Europe i posebno Panonije, Magris ne zauzima svoj stav o Balkanu prije samog putovanje i za razliku od brojnih drugih putopisaca ne piše o njemu kao o romantiziranoj „zemlji krvi i meda“ . Njegov Dunav svojevrsni je almanah zemalja srednje Europe, ali i vremeplov kroz bogatu povijest Austro-Ugarske monarhije. Bilo bi iznimno zanimljivo kad bi Magris ponovno proputovao svojom rutom i zabilježio kakvo je stanje u današnjim tranzicijskim zemljama, posebno u bivšoj Jugoslaviji koju je (očito pogrešno) smatrao jamstvom stabilnosti u Europi.
