novo u kinu
14. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 3 minute Pet trilera, tri drame, dva horora te po jedan mjuzikl i znanstvenofantastični film izvanredan su recept za mjesec ljubavi prema svemu, a u našem slučaju, i prema filmovima!

JEBOTON
8. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 9 minute Upoznajte srce zagrebačke glazbene scene kroz JeboTon kolektiv – urbanu ekipu koja piše povijest. Od školskih klupa do Boogaloou, pratite put Jebtona u stvaranju alternativne scene.

Knjige

„Prolazne pojave” (S. Bosnić Majcenić): Nešto se ipak krije ispod površine

Vrijeme čitanja: 5 minute

Prije nego što sam odlučila išta napisati o knjizi „Prolazne pojave” Suzane Bosnić Majcenić pustila sam da od čitanja protekne neko (sad već dulje) vrijeme jer su dojmovi bili na sve strane. Izrazila sam se ovako nekako ‘neknjiževno’, ali trenutno doista ne mogu naći bolju riječ. Tek sada mislim da mogu sumirati nekoliko temeljnih misli. S ovim sam romanom tijekom čitanja stvorila nekoliko odnosa skačući od pomalo neprijateljskog pa sve do gotovo rodbinskog i moram priznati da i dalje nisam sigurna koji od njih je prevladao.

Izmišljeni otok Zalis mjesto je na koje se protagonistica „Prolaznih pojava” vraća ususret svojoj prošlosti. Na otoku prebivaju Domaći, a sve pridošlice su Stranci. Olga kao da nije ni jedno ni drugo. Na otoku je rođena, ali njena je prošlost pomalo mutna, majka joj je bila Strankinja i kao da je cijeli svoj život bila autsajder, ni tu ni tamo. Odlazi na otok kao Stranac, ali tamo je na neki način primorana biti Domaća. To u njoj budi kontradiktorne osjećaje i otvara rane iz prošlosti s kojima se, čini se, mora suočiti.

Možemo li kročiti na Zalis?

Prvi otočki kamen na koji sam zapela bilo je ime samog otoka. Moram priznati da ne ljubim izmišljena mjesta koja se pokušavaju usaditi u poznato jer da bi ona funkcionirala potrebno je mnogo više od nadijevanja imena i smještanja u određenu geografsku točku. Zalis bi trebao biti, čini mi se, neki dalmatinski otok, ali niti njegovo ime, a ni sami stanovnici, iako ih se govorom tako definira, kao da ne pripadaju na to mjesto, u tu točku na karti, prazni dio Jadrana koji bi mogao biti još jedan otok.

Odmah mi je u sjećanju isplivao Baretićev Trećić sa svojim pomno konstruiranim govorom koji je toliko živ da gotovo da ne možete povjerovati da njime u stvarnosti nitko ne govori i da do tog otoka nikad nećete stići. Barem na početku romana, sa Zalisom to nije slučaj. Kao da je dio neke budućnosti, neke znanstvene fantastike, koja se na čudne načine isprepliće sa zbiljom, a sve je to poput nespretne kulise koja prijeti da će se urušiti na nedužnog gledatelja. Ili čitatelja, u ovom slučaju.

Asocijacija na Margaret Atwood

Sve to kamenje o koje sam se spoticala postupak je koji zapravo određuje žanr distopije na koji se ova priča oslanja. Spomenuti Domaći izolirani su, ali shvatili su da ne mogu preživjeti bez Stranaca pa tako smišljaju način na koji će ih, da se tako izrazim, iskoristiti.

Ovaj dio radnje podsjeća malo na „Sluškinjinu priču” Margaret Atwood sa svojim Radilicama, ženama koje imaju jednu svrhu, a to je – rađanje. Taj je dio priče mogao biti malo razrađeniji, ali on je samo jedan od mnogih koji su ostali nekako otvoreni i nedorečeni.

I motivi su prolazne pojave

Unatoč ‘grbavom’ početku, roman sam pročitala brzo jer tu se ipak nešto kuha ispod površine. Iako mi se na prvu njegova vanjština nije dopala, između redaka postoji nešto što vas tjera da čitate dalje. Autorica zna kako se uvlači u priču i čini to jako dobro. Maštu mi je najviše zagolicao stanoviti Vlad Flowers koji me, osim očitim – imenom, nekako podsjetio na poznatog Stokerova grofa.

To je neki lik iz sjene koji posjeduje nekretnine, nekolicina ljudi ga obožava kao da je božanstvo, ali nitko zapravo ne zna tko je gospodin Flowers niti postoji li uopće. U jednom trenutku se čini kao da je to netko tko vuče sve konce, a u drugom se ispuše poput probušenog balona. Vlad Flowers jedno je od onih iznevjerenih očekivanja čitatelja koje rijetko kada mogu oprostiti. U ovom slučaju je to i nužno jer je i on, kao i sve ostalo, samo prolazna pojava.

Književnost kao profit – tema koja intrigira

Ono što me privuklo ovom romanu, i zbog čega sam ga zapravo odlučila pročitati, bio je dio opisa u kojem urednica Jagna Pogačnik piše sljedeće

„…autorica progovara i o aktualnom književnom trenutku u kojemu su konzumerizam i borba za profitom od književnog stvaranja načinili proizvodnju koja mora biti brza, bez obzira na kvalitetu.”

Kako me već neko vrijeme muči upliv konzumerizma i u sfere književnosti, pomislila sam da možda Bosnić Majcenić nudi još neke zanimljive perspektive iz kojih se taj problem može sagledati. Ako je to uopće problem, a o tome bi se moglo diskutirati.

r
Foto: Sara Dalila

Mythos 1.0

Spisateljica uvodi u priču Mythos 1.0, nekakav uređaj za konzumiranje priča s kojim se čovjek isključi iz svijeta oko sebe, konzumirajući priče kao što konzumira bilo što drugo. Konzumacija se ubrzava, priča ponestaje, ljudi se tehnologijom mijenjaju, a sama bit književnosti gotovo da nestaje.

Iako je polazna premisa, ona da čovjeku treba pripovijedanje gotovo kao što mu treba hrana, podržana, iz same priče o Mythosu vidi se koliko nam kvaliteta postaje manje važna i koliko smo zapravo u potrebi da konzumiramo puno više doveli u pitanje što je uopće to što konzumiramo. Jedan dio u romanu opisuje izvrsno ono što se čak i danas događa u književnosti, zato sam ga u romanu i podcrtala:

Amariljo Odsoli nije odobrio priču, no njegov nadređeni, gospodin Dotični, smatrao je priču zabavnom i zbog toga odličnom te boljom od nikakve priče. Rekao je da će bez sumnje naći svoje čitatelje čim je oni još dodatno poguraju dajući joj u startu dobre ocjene.

Ova linija pripovijedanja u romanu me zainteresirala, ali poput gotovo svega ostalog, i ona je ostala nekako nerazrađena i površna. Da, brzina i zakon tržišta uništavaju kvalitetu. Više ne možete razaznati roman od romana jer svaki žanr ima isti tip korica, neki se razlikuju u tako minornim nijansama da ih vaš mozak sve trpa u isti koš.

I to ne samo zbog korica, nego i zbog sadržaja. Nakladnici na tome žive. Vrlo je malo onih koji ‘riskiraju’ , ali i oni moraju upogoniti svu silu PR stručnjaka, book bloggera i instagramera da snime pokoji unboxing s novim naslovima, zahvale se i napišu da im je nešto „oduzelo dah”. To danas priskrbljuje književnu publiku, a ne stručna kritika niti bilo što „stručno”. Takav razvoj situacije bio je neminovan, a kako stvari stoje, nismo daleko ni od Mythosa.

Što je između redaka?

Osobno bih voljela da se radnja puno više vrtjela oko ove priče i čini mi se da je tu bilo puno „mesa” i potencijala koji su ostali neiskorišteni. Ukupni dojam o samim „Prolaznim pojavama” je razbacan, kao što mi se čini da je razbacana i radnja romana. Kao da je autorica željela progovoriti o toliko toga da na kraju ni o čemu nije progovorila dovoljno.

Motiv povratka na otok kao povratak u prošlost koji krije konflikte s kojima se protagonistica mora suočiti u sadašnjosti također je pun potencijala, ali kao da ni tu nije do kraja iskorišten.

Uz to imamo misterioznog bogataša o kojem ne saznajemo ništa i na kraju mi nije jasno iz kojeg je razloga uopće uveden u priču. Svega jednostavno ima previše, a nijedna linija radnje kao da nije dovedena do kraja, nije razriješena. Ne smatram se čitateljicom koja teži jednostavnim i lakoprobavljivim tekstovima, ali ovdje kao da se htjelo puno toga ugurati između redaka, a među tim recima nisam pronašla baš mnogo.

Nešto ipak fali…

Unatoč svemu što sam „Prolaznim pojavama” prigovorila, voljela bih čitati roman ove autorice koji bi kao glavnu temu uzeo banaliziranje i konzumerizam u književnosti. Voljela bih vidjeti što još Mythos 1.0 može učiniti ljudima. A tek Mythos 2.0? Suzana Bosnić Majcenić ima ono nešto. Ona itekako zna pisati i roman ima izvrsnih momenata, ali nekako su u ovom slučaju šavovi među radnjama slabi, s likovima se teško saživjeti, nečega tu fali.

Ljudi ne znaju što im se sviđa dok im netko ne kaže što bi im se trebalo sviđati. Najbolje prolazi ono što je zabavno i nije na nama da analiziramo zašto niti da kritiziramo. Uostalom, o ukusima se ne raspravlja.

Izvukla sam iz romana gore navedeni citat kako bih zaokružila ovaj osvrt na najbolji mogući način meni trenutno dostupan. Ne kažem da vam se „Prolazne pojave” neće svidjeti jer ja nisam oduševljena.

Sa svakim novim čitateljem knjiga dobiva novi život, u njoj se otvaraju neka nova vrata, otkrivaju neke nove tajne. Bez pretjerane konzumerističke patetike koja nesmiljeno prožimlje ovaj jadni „književno-osvrtnički” prostor koji obiluje oduzetim dahovima i izuvenim cipelama, ostavljam vama da pročitate knjigu. Možda vas izuje iz cipela, možda vas obuje u gojzerice. Na kraju krajeva, nije ni bitno. Bitno je da se čita.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

Be social
Što misliš o ovoj knjizi?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari