“Puding od vanilije” (V. Rudan): Desert od licemjerja za naivna hrvatska usta

Dok ovo pišem, Krešo pleše oko polumrtve kuje. Prebio ju je. Bravo, Krešo! Kad odrasteš, bit ćeš premijer!

Nedavno sam pogledao nekoliko emisija u kojima je gostovala Vedrana Rudan. Uglavnom gostuje u Srbiji, kod nas rijetko. Osvježenje je čuti osobu koja može reći nešto suvislo i pametno, a da je apsolutno točno, htjeli ili ne htjeli to prihvatiti. Vedrana gotovo cijeli život prati i komentira društvene fenomene, politička previranja i aktere, zalaže se za ljudska prava. Podosta se osvrće i na muško-ženske odnose, a svakoj temi o kojoj piše ili priča daje osebujan pečat.

Ovih sam dana čitao i njezinu knjigu „Puding od vanilije“. Svi tekstovi iz knjige nalaze se i na blogu koji piše više od deset godina, no meni je prirodnije čitati tiskano izdanje nego buljiti u ekran. Ne radi se o kuharici, što je i naglasila u uvodu. U jednom od intervjua saznao sam simboliku naslova. Puding je ustvari sperma svećenika pedofila jer izgledom, dječake koji su žrtve, asocira na puding od vanilije. Tako mi je ilustracija na naslovnici postala sasvim jasna, a i zadnji tekst u knjizi razjašnjava poantu. Veći dio knjige govori upravo o svećenicima i njihovim prljavim umovima i rukama koje su čiste samo dok raspredaju o ženama i nevjernicima.

Iskreno o hrvatskoj stvarnosti

Istovremeno, dok hrvatskim ulicama hoda razdragana sirotinja obuzeta borbom za bolje sutra nerođene djece, hrvatski katolički popovi guze hrvatsku rođenu djecu. Djeca vrište, krvi na sve strane. I hrvatske katoličke sperme.

Ne bih detaljno analizirao sadržaj knjige niti previše govorio o odjeljcima. Samo ću reći da je Vedrana opisala menu s kojega redovito uzimamo hranu koju nam serviraju partneri, obitelj, svećenici i političari. Dakako, o kutu gledanja ovisi je li u pitanju švedski stol ili pučka kuhinja. Knjiga se brzo čita. Vedrana nije od onih koji puno pričaju, a ne kažu ništa. Nakon kraćeg uvoda u temu smjelo zakorači u centar, ispriča sve onako kako uistinu jest te zaključi zanimljivom dosjetkom ili neočekivanom poveznicom s vlastitim životom. Jednostavno, žena razmišlja tristo na sat i ne okoliša. Čista je suprotnost aktivistima za kojekakva prava koji ne poduzimaju ništa efikasno kako bi se izborili za to što žele.

Na sve teme referira se britko, eksplicitno i bez cenzure. Zahvaljujući njezinu stilu, čitajući knjigu, shvatio sam čemu je sloboda bliska. Ne vjerujem da se Vedrana smatra apsolutno slobodnom u korumpiranoj državi i među društvom koje je slijepo, a voli mrziti. No, bar je neopterećena mišljenjem onih koji ne zavrjeđuju niti minimum poštovanja. Možda je to jedan od boljih recepata ove ne-kuharice – razmisliti tko će dati svoj sud o nama pa sukladno tome zakočiti ili se raspojasati. Uostalom, govori istinu, a to se smatra poželjnom vrlinom i u crkvi i u društvu općenito. Zašto bi onda ono što govori bilo nepoželjno?

O povlaštenima i licemjerju

Već trideset godina odbijamo se suočiti s istinom i učiniti nešto da nam ne bude normalno da se optuženi kriminalac kandidira za predsjednika, da nam svećenik jebe desetogodišnjeg sina, da nam ratni zločinac postane heroj, da nam Glavaš, još jedan u nizu „suspektnih“ zločinaca, nešto govori u Saboru.

Pričati o religiji i politici, a istovremeno te dvije grane povezivati s vulgarizmima, ljudima je i dalje neprimjereno. Što ima smisla, ako uzmemo u obzir da oni gutaju sve što im se servira bez da znaju pozadinu. Hrvatsko društvo bezrezervno prihvaća autoritet političkih vođa i katoličkih svećenika, zaboravljajući da su oni ti koji moraju biti primjer onoga što očekuju od svojih sljedbenika. Hrvati prvo srljaju, a zatim kukaju unutar vlastita četiri zida. Time je potvrđeno da na vlasti i jesu oni najsposobniji jer očito znaju kime, kako i koliko manipulirati bez ikakvih sankcija. Vedrana tu oštro komentira povijesne, ali i aktualne događaje naglašavajući količinu netrpeljivosti sviju prema svima.

Licemjerje je glavno obilježje koje se proteže knjigom. Nesklad unutar države i među državama, kriminal, nasilje, neravnopravnost spolova, nedostatak dostojanstva, nehumanost… Vedrana je sve škakljive teme objedinila u zoran prizor naše stvarnosti. Ubacila je i detalje iz svoga života ironično se referirajući na društvena zbivanja. Opisala je i svoje koronarne dane, a prokomentirala je i odgoj te odnose u obitelji. Da ne prepričavam, u dvjestotinjak stranica razjasnila je tko nas sve i kako zlostavlja, dok mi šutimo. Htio sam dodati da ljudi valjda ne traže više od krova nad glavom i hrane da bi bili zadovoljni, ali sam se sjetio da mnogi to nemaju. Lako je zaboraviti druge kad je nama dobro, takav je koncept preživljavanja.

Stil blizak Balkancima

Ne smeta mi što je Hrvatska nakaradna zemlja, pomirila sam se s tim i znam da nam pomoći nema. Drugo mene muči. Zašto jebeni turbokatolici u odijelima i mantijama ne čuju Isusa: „Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se.“

Nekoliko sam puta čuo da Balkanci najbolje razumiju humor, seks i psovke. Ako je to istina, Vedrana Rudan odabrala je najbolji mogući način za prezentiranje svojih misli javnosti. Naravno, za one koji su voljni razumjeti ju na pravi način. To potvrđuje i zavidan broj prevedenih djela te broj posjeta na njezinom blogu. Jedna je od onih koje ili voliš ili se zgražaš nad likom i djelom. Ovisi koliki si domoljub i katolik ili koliko želiš ispasti kulturan. Kako god, Vedranine rečenice oslobođene svakog suzdržavanja i uljepšavanja odraz su realnosti u kojoj živimo.

Volio bih znati odakle joj motivacija da, u zemlji gdje svi trpe, istupi, pokupi bezbroj otkaza i da konstantno otvoreno progovara o „zabranjenim“ temama. Nije mi jasno zašto bi netko vječito bio „budala“ u moru „pametnjakovića“. Shvaćam da je to dobar imidž, ali ne vjerujem da bi ona išta tako predano radila kako bi skupljala simpatije javnosti. Kako god, teško je naići na osobu koja otvoreno i realno govori o ljudskoj prirodi koju nastojimo ukrasiti da lakše s njom izađemo na kraj. Vedrana se očito pomirila s time da je čovjek prljavo biće koje prikriva nedostatke. Ona pak govori ono o čemu svi razmišljamo, a ne bismo nikada izgovorili javno. A pogotovo ne na tako originalan i ironičan način.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.