Recenzija – Bring Me The Horizon: Htjeli ste Pop-metal? Dobili ste ga…

Metalcore je oduvijek bio predvidljiv i monoton žanr kombinacije hardcorea i metala. Sumnjam da je At The Gates mislio da će njihov album iz 95′ toliko utjecati na klince u Americi. Jedan od rijetkih bendova koji je sa svakim albumom uspio podići prašinu i ukomponirati nešto novo u vlastitu glazbu upravo je Bring Me The Horizon. Ovaj britanski metalcore bend postoji od 2004., a „Sempiternal“ je njihov četvrti studijski album. Nerijetko su predstavljali predmet sprdnje od strane fanova nešto jače glazbe, upravo zbog vlastitog imidža i publike koju su okupljali. S razlogom, ako se mene pita, jer predstavljali su zadnje izdisaje vrlo iritantnog emo pokreta.

Prvi album, „Count Your Blessings“, vjerojatno je najbrutalniji njihov album, nastao je u vrijeme najveće popularizacije deathcore žanra, kada su svi klinci željeli tetovirati vratove, stavljati plugove u uši i nositi n pirseva na faci. Probili su se već sa EP-om koji je izašao godinu ranije, tako da je debitantski album stavljen u jako dobre ruke što se masteringa tiče.

Sljedeći album, „Suicide Season“, jako dobro prikazuje tranziciju prema onome što sviraju danas, deathcore više nije bio na vrhu popularnosti, a i bend je vjerujem, htio snimiti nešto drugačije. Vokal je s vrlo visokog i vrlo dubokog promijenjen u srednji, više hardcore način pjevanja, a tekstovi su, kako su dječica odrastala, više dobili depresivnu ‘party’ notu.

Treći studijski album vrlo dugog naziva, „There Is a Hell, Believe Me I’ve Seen It. There Is a Heaven, Let’s Keep It a Secret“, donosi nešto zrelije sviranje glazbe, što se čuje i na tekstovima, ali koji još uvijek uspijevaju biti dječački depresivni, generalno prožeti neuzvraćenim ljubavima i seksom općenito. Eksperimentiranje s elektronikom na ovom albumu se ne može zanemariti. Dosta im se proširuje publika, što zbog snimanja više vrlo dobrih spotova, što zbog odličnih live nastupa (pokazivanje guzice, ulaženje u publiku, penjanje po svakakvim dijelovima pozornice).

Dolazimo do friškog albuma, fino ispečenog za široke mase. Čuje se toliko novih stvari, ali zapravo ništa pretjerano revolucionarno. U album su ukomponirane trenutno popularne stvari poput nekih hardcore elemenata, dubstepa (elektronike općenito), pjevnih refrena (iako to za BMTH nije ništa novo) i synthova, tako da će album bilo kojem glazbeno “apdejtanom“ uhu zvučati fino, friško i moderno. Izgleda da je samo lijepo zapakirano, jer ako malo bolje preslušate album, doći ćete do zaključka da je prilično jeftin. Dodani su jako upečatljivi hardcore ritmovi; žanr je na uzlaznoj putanji što se popularnosti tiče, počelo ga se miješati u sve i dodavati sve u njega. Prvi put predstavljeni su synthovi, tako da glazba zvuči izrazito atmosferično. Eksperimentiranje s elektronikom već je postalo normalno, tako da se čuju i dubstep utjecaji. O melodičnom i pjevnom vokalu koji vas vodi kroz pamtljive refrene da i ne govorim. Oliverov glas ponekad vuče na onaj Chestera Benningtona iz Linkin Parka makar su bendovi svoje vrhunce imali u različita vremena.

Izgleda da je BMTH prošvrljao žanrovima popularne glazbe i ubrao od svakog ponešto. Najgore je to što izmiješano zvuči prilično zarazno, ali ostavlja nekakav truli okus u ustima. Zamislite si da za večeru kupujete najbolje i najkvalitetnije namirnice, pa ih onda sve stavite u veliki lonac, na malo ulja, dolijete vode, pustite da se kuha četiri sata i dodate malo koncentrata rajčice i svih začina. Prilično loše, raskuhano, od namirnica ste očekivali više, ali jestivo je, baka bez zuba bi bila zadovoljna. U slučaju ovog benda, klinci će biti izrazito zadovoljni. No, to im i je ciljana publika. Mogli su si bend komotno nazvati „Free Money“.

Tekstovi su i dalje depresivni, relativno mračni, patetični i prilično plitki rekao bih. Malo više filozofije i dubine bilo bi pozdravljeno ugodnim aplauzom. Čak i ako pogledate cover albuma, vidjet ćete strukturu koja vam se sviđa, ali nije do vas, cijeli svemir je napravljen prema nečemu što se zove „Seed of life“, što se nekim slučajem nalazi na naslovnici ovog albuma. Tako da čim je vidite znat ćete da vam je slika divna, no ponavljam, nije do vas, zapisano vam je duboko u stanicama. Zbog toga sam i očekivao nešto dublje tekstove, ali ispada da sam i ja nasjeo. Inače u recenzijama znam preporučiti neku pjesmu, ali ovdje su sve hitovi, bar se meni tako čini. Sve je izrazito slušljivo i ako ste fan benda počnite od početka albuma, ako već niste; Shadow Moses, Can You Feel My Heart i nešto sporija And The Snakes Start To Sing predstavljaju dobar početak.

Sumiramo li sve, a bilo je stavki za zbrajanje i oduzimanje, dolazimo do zaključka da je album istovremeno i dobar i loš. Vrlo je slušljiv, no to je ona slušljivost koja brzo dosadi, album sam preslušao par puta i imam osjećaj da ga znam napamet. Ne želite to od albuma, želite da vas sa svakim slušanjem sve više iznenađuje. Najžalosnije je to što pretpostavljam da će bend jednog dana dosegnuti razmjere popularnosti usporedive s najvećim metal imenima, još se malo odmaknuti od metala i svirati kombinaciju rocka i metala sa svim ostalim. Možda snime stvar s Lady Gagom. Ovo je gulaš. Dobar gulaš doduše. Ovisno o vašim preferencijama, volite li gulaš jače zapapren ili slabije.