Recenzija – Daft Punk: Isplatilo se čekati
Proteklih nekoliko mjeseci gotovo svaki glazbeni portal objavio je barem jednu vijest, članak ili najavu vezanu za francuski dvojac, gdje su bili proteklih par godina,kako izgleda njihov radni dan, koje mussle jednu za doručak. Svaka novost o albumu i nadolazećim uratcima popraćena je nezamislivom pozornošću, a kao pripadnik generacije koju je Daft Punk gotovo odgojio, promatraš ju s određenom dozom skepticizma. Na kraju, shvatiš čemu tolika galama.
Prošlo je osam godina od posljednjeg albuma „Human After All“ (2005.) koji je nakon „Discovery“ i „Homework“ primljen relativno loše. Zamislili bi kako je duo odustao pregažen vremenom, novom tehnologijom, drugačijim stilovima, te sada živi na nekoj staroj slavi u predgrađu s obitelji, leasingom, malim dvorištem i chiwawom.No, bili su vrijedni.
Za to su vrijeme snimili soundtrack za „Tron“ i 2008. započeli s novim projektom koji je urodio ovim ludilom kojemu svjedočimo.
Pokušavaš biti objektivan, vrtiš si u glavi kako ćeš kritički i razumno ocijeniti svaku pjesmu, svaki element, a trenutak prije preslušavanja pronalaziš se vlažnih dlanova i krvnog tlaka pretilog osamdesetogodišnjaka.
Sve je na mjestu, ne štedi se na emocijama, raznolikosti zvuka niti na trajanju izvedbi. U izradi albuma nije se koristio niti jedan stari sample . Materijal je u potpunosti iznova sniman (svaki beat, instrument i vokal), a koliko su materijala prikupili pokazuje podatak da je album prvobitno trebao biti izdan u obliku „4 cd boxa“.
Na službenim stranicama ponuđeno je osam videa u formi epizoda koji prikazuju intervjue s većinom glazbenika koji su sudjelovali u izradi albuma, među kojima su Panda Bear, Pharrell Williams, Nile Rodgers..
Njihova specifičnost je što slušatelju pružaju ne samo goli zvuk, već i cijelu priču, maleni svijet koji oko tebe grade (nalik na Gta: Vice Cityju u SF izdanju). Pjesme kao da imaju dušu, neki djelić svijesti kojim te pomalo preuzimaju, ma koliko to patetično zvučalo.
Na slušatelju je da, u ovisnosti o raspoloženju i karakteru, izabere one koje mu u zadanom trenutku najviše odgovaraju. Osim sveprisutne „Get Lucky“, možemo izdvojiti:
„Giorgio by Moroder“ – nam kroz inspirativni monolog donosi priču talijanskog, disco djedice Giorgia, pruži sekundu-dvije tišine, a potom te u snažnom izboju provede kroz orkestralni, electro-jazz karneval.
„Within“ – lagana i fluidna, predivnog teksta dok tipični robotski glas dvojca baca u trans.
„Touch“ – šarenilo žanrova, samplova i epoha koje su maestralno kombinirane. Poput renesansnih umjetnina gdje je kompozicija toliko fascinantno poštovala savršeni omjer zlatnog reza u svakom i najmanjem elementu.
Što je onda loše? Primjerice to što nemamo priliku čuti ih ovog ljeta na našoj obali, što me se nisu sjetili i poslali mi potpisani album..